Ručkić krčkić

To vam se ja danas pitam. Jer me danas drži kivnja zbog toga što opet moram raditi više nego što hoću za manje nego što trebam, zbog toga što se nemilice moram truditi da bih živjela kako želim, ili bar približno, i zato jer svemu tome ne vidim kraja...

(Da, išla sam platiti Diners, zato.)

Kajaznam, meni se život nije događao baš sasvim stihijski, mnogi izbori su bili promišljeni i svjesni, npr. izbor da radim u obrazovanju, nema tu bogznakakve love, ali nema ni napetosti i ipak polako napreduješ, u viši platni razred, u bolji raspored, u poneku povlasticu... Imaš vremena, točnije, nitko te ne pita za dobar dio rada koji obaviš kad i gdje ga radiš, ili radiš li ga uopće, sve dok ne ispadne neka frka, a rijetko kad ispadne. Čak i kad je sve koma - studenti, raspored, lova - nije za sva vremena, uvijek je tu nova generacija, novi raspored, novi obračun.

Kad se malo izmaknem iz svojeg trenutnog stanja apatije, mrzovolje i pesimizma, kad mi po ekranu protrči screensaver sa slikama staroga šaponje, male Kafke, a usput i mojeg stana, moje majke, kompletnog mojeg života tijekom gotovo dva desetljeća, VIDIM da sad živim neusporedivo bolje: da mi je dom bio krameraj, da mi je mater bila živi užas, da sam šljakala danonoćno, što zbog toga što se trošilo bezveze, na sitna veselja i male bjegove iz sumorne svakodnevice, što zato jer je stvarno trebalo, i jer sam stvarno marila, za sve njih, i majku, i oca, i životinjice, i jer sam htjela zadovoljstvo i mir za sve nas.

Nekak mi se čini da mi je u sveopćoj komi to bilo lakše.

A sad, evo, jučer mi je bio krasan dan, tako običan, a tako smiren, malo po kući, malo van, malo došli gosti, pa ćorkica popodne, pa pečem palačinke a sve moje cure oko mene, Duška vreba krilo, macenda žmirka i prede sa stolice, papigica tiho cvrkuće... I kad se danas sjetim tog dana, umjesto da me prožme snagom i voljom, jock, ja sam bijesna jer znam da ih ne bude tak mnogo ubuduće. U stvari, u depri sam od onog trenutka kad sam direktoru rekla da ću raditi ovu satnicu. Moram, zbog love. A lova mi, očito, nije baš neki motivator.

Nekak je bilo lakše dok sam robovala zbog majke, zbog mira u kući, zato da si priuštim poneki bijeg u (zapravo nepostojeće) obilje skupe garderobe ili tehnike. A sad, kad je sve to zato da bih imala obične, smirene, vesele dane - ja bih da se takvi podrazumijevaju.

I pitam se, koliko ima svrhe skratiti i smanjiti broj takvih dana da bi ih bilo uopće?

(Btw., pas na slici kiše.)

tako ti bude sve

tako ti bude sve dok budeš sama !

Kaj sad, da se udam zbog lošeg rasporeda i velikih režija?

Ajd, neka korist od Iskrice: dok sam ovo pisala, shvatila sam da nema razloga ne reklamirati raspored - najgore kaj se može desiti jest da ostane isti.

I je, svjesna sam da sam razmažena, da mi nije svaki dan ustaj zorom ranom i čmrlji u nekom uredu do mraka, ali glečte, ljudi, ja sam to IZABRALA: taj posao u kojem nije tako. Po određenoj cijeni nije tako. A sad je ta cijena sve viša, a moje radno vrijeme sve luđe.

Opet se sve češće u svojim razmišljanjima vraćam marksističkoj utopiji. Ne stoga jer je smatram izglednom alternativom ovom ludilu, nego zato jer jako dobro pogađa u bit negativnosti kapitalizma:

Svi mi radimo za šaku riže, tj. za goli opstanak, ali nas motivira izglednost kupovine nepotrebnih kerefeka. Ta izglednost je ono što manjka većini diktatura, pa tako i komunističkih, a očito je presudna. Ameri su to divno preveli u svoj "American Dream", ali to je šarena laža, jednostavno umirivanje roblja navodnim postojanjem šanse da žive sasvim drugačije, ma, ista je to stvar kao Eurojackpot, ili obećanje rajskog blaženstva, glavno da sad i ovdje ne talasaš.

I je, i ja sama jako volim kerefeke, ali znam da mogu bez njih. Ja faktički desetljećima pokušavam raditi ne za lovu, ne za taj sitni višak koji ću spizditi na nepotrebno, nego za VRIJEME - ono vrijeme koje je samo moje, bez presinga, bez prisila, bez intruzija izvana. Ono, odradim svoje, zatvorim vrata i nije me briga, osim za one i ono što sam sama pozvala u taj svoj svijet.

A to jako puno košta. Ne samo materijalno. Na sve moguće načine.

ili se moraš zadovoljiti sa manjim
zadovoljstvima
ili se moraš izboriti za veća
zadovoljstva
ili se samozadovoljavati,
joj kako sam pametan ;))

jesam li ja spomenuo udaju