Čaša polupuna finog crnog vina

Zakašnjela novogodišnja rezolucija.

Nikad. Nikad. NIKAD neću imati posla s birokratkim procedurama i papirima.
Osim spremnosti da moram bježati i robijati jer ne mogu izvesti mind blowing birokratske poteze (što mi je prihvatljivije od stalno FT1P proceduralnog kola), kao nasušna mi je potreba imati nekoga tko će to raditi za mene, pa koliko ide.

Bila kruha gladna, ali hodati po poštama i ispunjavati ovim mojim od računala formatiranim rukama (jedva znam držati olovku, ruke me bole dok ručno pišem...) preporučene pošiljke s idiotskim sadržajem (dostupnim mailovima, svima bazama koje imaju, faking Google Discom ako nikako drugačije), brinuti o obrascima, upisivati one kretenske brojeve sa auto brojača da država koja prefesionalno krade ne bi bila od mene oštećena za 2 kn / km... - nope.

Bolje grob nego rob.

Sve se nadaš da će toga biti manje, da će biti izdržljivo.

Neće. Nije. Ne zanima me.

Ako ima servis za to, bit ću im najodaniji klijent. Ako nema, valjda ima netko s OCD-om kome je bavit se time životna radost. Mora bit. Svega ima pod kapom nebeskom, pa i netko kome mozak ne ispuca dok žiga i puni stupce, šalje kopije, originale, hoda sa papirima po šalterima.

A najgore što je to prazna masaža mozga koja ne da koristi - nego šteti.

Kao da jednoj koloni mi budale trijebimo kao Pepeljuga onaj pijesak od bobica, dok druga kolona trpa zlato s kočija u prolazu, i onda smo mi krivi jer smo zaspali, pa više ne znamo jel zrno 123 567 ili 123 577.


Glupa sam da nisam ove godine to već riješila.