Kao na ispitu
Školski sustav i naša čobanska zemlja ostavlja tragove tamo gdje možda nije evidentno na prvu. Brutalno ocjenjivanje, kinjenje djece, strah od mišljenja, uranilovka i potpuni nedostatak odgovornosti kojima mlatimo klince prenosi se na bolan osjećaj - hoću li proći? Kako će me ocijeniti? Valjam li? Jer, učimo klince da valjaju / ne valjaju. Ako se uklapaju, ako im upišu taj neki broj, ako ih zovu na rođendane na kraftre...
Možda je pritisak na dejtanje nastao zbog tog faktora - koju sam ocjenu dobila - jedan? Jel padam? Tri, dosta je tri, samo da prođem, ili kompetitivno narcisoidno ganjanje odličnih ocjena, za štrebere. Da prođeš svaki put. Da se dopadneš svakom. Da svatko padne u nesvjest od njezine ljepote / šarma, li njegovog BMW-a, u koje jedva ugura svoja nabildana ramena i razvijene bicepse...
Ta panika me podsjeća na paniku pred ispitima, na hodnicima škola i fakulteta. Strah i trepet. Na one majmune od nastavnika koji su nas kinjili, na strah oko toga hoćeš li uspjeti proći...
A u stvari, kao naporna mama imam za reći samo ono starinsko - zavoljet ćeš gradivo kad ga upoznaš. Polako. Svaka novost je čudna i strana. A s druge strane, ako ti nije sjelo, pa ne mora sve svima sjesti. Nedavno moj sin nikako nije našao rezonancu s jednim klasikom dječje književnosti i svi se stadili iščuđavati - pa meni je to bilo super.
Što to točno dokazuje klincu? U mom svijetu - samo da ima senzibilitet drugačiji od svoje učiteljice, tate - pa ako hoćeš i mame. Kad pogledaš, ni oni ne umrežavaju sve uređaje sa svime i ne bave se nekom samoukom informatikom koje i mene geeka nenaivnog ostavlja u čudu. Ali, on je mali, pa bi trebao valjda uživati u knjižetini staroj 100 godina jer je njegova učiteljica tako. Prije Interneta, prije svijeta koji danas ima neko novo poimanje vremena, prostora, mogućnosti i distance. Koji danas drugačije rješava probleme nego prije 100. Ili 30 godina.
I što točno pokazuje da nas netko ne želi za partera? Ništa. Da nas ne želi za partnera, jer traži nešto drugo, jer ima druge prioritete. Zašto bi to bilo bolno? Zašto bismo od toga radili dramu? Slobodan svijet slobodnih ljudi... It takes two to tango, i ako ovaj drugi pleše u nekom drugom ritmu sigurno postoji netko njegov, bolje nego da si gazimo po prstima.
Općeljudski razgovor, toplina prema drugom ljudskom biću ne bi trebala ovisiti ni o tome da li ta osoba u nama budi divljanje hormonskih ponornica, ni o slici u narcisoidnom zrcalu u koje pretvorimo drugo ljudsko biće.
Kad sam si to tako posložila, dejtanje mi je prestalo biti pritisak, ali mi je anketni listić i ona procedura rješavanja problema partnera (malo suptilnije od onog "hoćemo li" iz Gajeve) postala pritisak i apsolutni diskvalifikacijski faktor.
Možda ću se zaljubiti i svaliti na nekog rijeku ponornicu emocija, ali i dalje je to samo moj unutarnji film koji i dalje nema veze i ne dopire do istine o drugom, željama, očekivanjima, granicama, mogućnostima... Ima post o leptirićima o trbuhu koji su nametnici i gamad i koje bih ja insekticidom.
Na kraju svega vidim da se samo svi premalo družimo... s premalo otvorenosti i neposrednosti. Just being. Nakon svih škola i fakulteta, ocjenjivanja i evaluacija ja mislim da se ljude treba sistematizirati (u prihvatljive za komunikacije i sebi neprihvatljive, što je isto u redu), a zatim upoznavati, a ne ocjenjivati, mjeriti i natezati da budu nedostajeći komad naše prazne duše.
03.03.2016. u 7:53 | Editirano: 03.03.2016. u 8:04 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara