Ručkić krčkić

... da bismo odgojili dijete, kaže afrička poslovica. A selo nam propada.

I tak ja danas, za promjenu, nemam baš neku želju za čestitkama, ni ženama ni muškarcima: kad se ženina biologija stavlja u političko-ideološku funkciju nagradom od soma nečega za svako dijete, ali i mogućom zakonskom, a za sada faktičkom uskratom prava na pobačaj nekih liječnika, koji se pozivaju na "priziv savjesti", a svejedno primaju plaću i od onih koje pobačaj žele/trebaju (Jel itko ikoga PRISILJAVA na pobačaj?), kad se pri zapošljavanju favoriziraju muškarci (jer se više mogu upogoniti i rjeđe su na bolovanju), a pri otpuštanju žene (jer im posao nije jedina i glavna stvar u životu i češće su na bolovanju zbog te iste djece za koju će, eto, primiti soma nečega na samome početku, kao da će dostajati za sva vremena), a pride se ženama daje i manja plaća, kad žene još uvijek obavljaju glavninu kućanskog i roditeljskog posla i kad očevi smatraju normalnim potražiti mlađu, orniju, odmorniju, seksepilniju i naivniju ženu od one koja im doma sprema, odgaja djecu i pridonosi budžetu, a pride i zaboraviti na tu istu djecu, zaneseni svojm novotarijom i labuđim pjevom... i kad se sjetim da je tak bilo još dok sam ja bila curica, a sad sam babac, a jedva da se nešto promijenilo... Pa, mislim da nisam za čestitke.

Da, da, znam, sad će se tu graknuti, nije uvijek tako, nisu svi takvi...! Nisu, priznajem. Moji bogati susjedi imaju jedni troje, drugi četvero djece, oba para imaju po jednu dvorkinju (svakodnevnu) i jednu dadilju (svakodnevnu) i nimalo se neću iznenaditi osvanu li gospođe opet s novim trbuščićem i novom bebom; onih soma nečega će vjerojatno skrhati na neku veselicu. Te žene su vedre, optimistične, ambiciozne i uspješne. Može im se! I neka im je. Baš mi je drago. Držim fige da se u toj konstelaciji ništa ne izmakne s mjesta, npr. uspješan muž. No, čak ako se to i desi, one su se toliko zalaufale da neće propasti. Samo će im biti teško. Puno, puno teže nego sad.

Pa onda, ovdašnja populacija: praktički svaki otac kojeg odavde znam jako brine o svojoj djeci, a brak je propao krivnjom bivše; isto tako, svaka majka koju odavde znam sama brine o svojoj djeci, ovaj nit ne plaća, nit dolazi, a brak je propao njegovom krivnjom. Tak da mi brojke nikak ne štimaju, ali štaš, na osnovu dostupnih dokaza, moraš zaključiti da u svemu tome ima neke istine.

Ja sama sam kroz svoje suživote zaključila sljedeće: nisam genetski programirana ni za kuhaču, ni za zauger, a ako su mi dodijeljeni kao počasni simboli ženskosti, onda nemere još i dijete, jer mi je sve to teško držati sa samo dvije ruke. Je, moji suživotarci su bili kakti emancipirani, u smislu da nisu odbijali ni kuhaču, ni zauger, ali samo kad bih im ih ja turnula u ruke i razradila strategiju i taktiku njihove primjene. Jedan od njih je bio brižan otac: redovito bi pokupio dijete od svoje bivše i doveo ga k meni, a on sam bi se izgubio kao magare u magli, sve do trenutka kad je maloga trebalo vratiti majci. Kad sam mu ukazala na to da mali majku ima, a treba oca, ne maćehu, ispala sam okrutnica, a on je na sina malo-pomalo zaboravljao, nagovarajući mene da mu rodim novoga. Ili novu. TO mu je bilo svejedno.

Zato su meni muškarci zadnjih desetljeća uglavnom rekreacija, na udobnoj distanci. Je, voljela bih ja svoja veselja i svoje brige dijeliti s nekim, ali kajaznam, valjda sam nespretna, kad god bih se s takvom nakanom s nekim (u)družila, ovaj bi mi uvalio hrpu briga, a priuštio malo veselja. Pa ja sad biram samo veselice. A brige nek svatko briga sam za sebe.

I sad sam već stvarno babac. Puno me više veseli kad me ne boli ništa nego pažnja nekakvog takvog iz prethodnih odlomaka. Vjerojatno ima i drugačijih, ali ja na njih nisam naišla. Uglavnom viđam ovakve:



Paaaaa, ni njima nemam kaj čestitati. Ali sebi čestitam što nisam s nekim takvim!

:-) 1000 eura potrose mladi ljudi na fancy prezervative u intervalu od 9 mjeseci. Taj zakon je diskriminirajuci

ali se da financirati iz npr. zateznih kamata na zakasnjele alimentacije

E, ta ideja mi se fakat sviđa! :-DDD