Ručkić krčkić

(sliku naslikala Rachel Morris)

Moj 12 godina mlađi kolega i ja imamo gotovo isto prezime - razlikuje ih jedno slovce, koje većina studenata previdi. I tak je krenula priča da smo nas dvoje u braku, a kad je stigla do mene u obliku pitanja "gdje mi je muž", slatko sam se nasmijala i odgovorila: "Hvala na komplimentu, laskavo je što ste pomislili da sam udata za tako mladog muškarca!". Zbunj, vidim na studentskim facama...

Jer, svi smo mi njima JEDNAKO MATORI. Deset godina simo-tamo zaista mladima ne znači ništa, osim u vlastitoj dobnoj skupini.

Posljedično, svi smo mi njima podjednako neatraktivni, izvan sfere zanimanja (osim sasvim utilitarno) i komični u svojim malim i velikim taštinama, koje će spremno eksploatirati ukaže li se prilika, bilo za smijeh, bilo za neku praktičnu korist, a ponekad iz vlastitih slabosti. Tak da nema mjesta panici, s jedne strane, do mladih uvijek možemo, samo ne istim putovima, a do vršnjaka i starijih isto uvijek možemo, samo ne istim putovima.

Zaribano je samo kad nam naša utabana staza zapravo znači više nego cilj prema kojem bismo krenuli. Eeeee, to je onda početak prokletstva!

Po meni je prokletstvo kad se reduciramo na jedno jedino svoje svojstvo: kad smo samo pametni, pa zanemarimo svoju pojavnost, ili samo lijepi, pa zanemarimo intelektualni i duhovni razvoj, ili smo samo simpatični, pa je sve drugo nebitno - ukratko, kad se svedemo na stereotipe. Koji, rekla bih, služe isključivo lakšem snalaženju pri površnim kontaktima u masi. Ne potraju nam, ne mogu ispuniti naše malo manje površne potrebe i ne mogu prebroditi promjene.

A najčešće nisu ni točni. Znam ja puno sisatih plavuša, od kojih su mnoge itekako pametne, a stereotip koriste samo da bi si otvorile neka vrata na koja bi inače morale dugo kucati ili ih čak provaliti; te žene ne žive u svojim sisama, niti u svojoj kosi, nego u cijelom svojem biću, a kad sise podlegnu gravitaciji i kosa izgubi sjaj, one spremno zavrte priču na neki svoj drugi adut, ili jednostavno postanu izbirljive u partijama koje žele odigrati, pazeći da im gubitak ne pokvari raspoloženje zauvijek. Znam ja i puno pametnih žena koje nisu samo u svojoj glavi, niti su se ikad pravile glupljima nego što jesu (jer to nije značajka kojom iskazujemo pamet, nego lukavstvo i manipulativnost), koje žive cijelim svojim bićem, koje je nerijetko pride i vrlo atraktivno.

Kakve god da smo, starenje će nam suziti izbore. Kao djevojčurci, bile smo privlačne svima, i dečkima mlađima od sebe, i vršnjacima, i starijima, i starkeljama... I to bez obzira na to jesmo li bile (samo) lijepe ili (samo) pametne. Bile smo MLADE. Kako vrijeme prolazi, izbor se sužava na starkelje ili neke emocionalno/materijalno krnje (uvjetno rečeno) mladce. I zato mi se jako svidio božin komentar neki dan, otprilike glasi, "ubiješ se i istrošiš da nekak izgledaš, a zašto, da bi te procjenjivala neka mlohava mješina tipa bloger taj-i-taj". Da smo uistinu emancipirane, tu lovu bismo potrošile na escorta po svojem izboru. I kvit! Ili bismo se opustile, stavile svoju udobnost na prvo mjesto, i ufale u nekog starkelju koji rezonira slično pa naše ostatke nekadašnje divote cijeni onoliko koliko želi da mi cijenimo njegove. (U međuvremenu, bez obzira na izbor, živimo svoj život i svoje sve dragocjenije vrijeme dijelimo s ljudima koji ga provjereno zaslužuju.)

Stereotipi kao komunikacijski alat koji nam je pri ruci jer nam je tako jednostavnije?

Zaboravljamo kakvi smo bili kad smo imali 30 godina manje. Isti kao današnja klinci u tim godinama. Samo, mi smo se promijenili, pa zaboravili. Ili potisnuli jer nam je komfornije

Lijepo si opisala što sve žene koriste da bi se 'dočepale' muškarca! Valjda je to (moš ga hebat) jedina misija i smisao u životu žene! Iskreno..zabole me misli li neki muškarac (pa i žena) da sam lijepa, pametna, simpatična, poželjna ili ne...i koliko je u tome realnosti....ako mi (MENI..kao osobi) po tome sudi...upravo ondje gdje je takav sud nepotreban. Pogotovo kad mi zbog tog svog suda...krene u rivaljenje ili spačke. I to fakat...al' fakat nema veze s muškarcima!

Npr. imam 'poznanicu' iz kvarta s kojom obično popijem kavu. Kad se pojavi s mužem, ne sjede sa mnom. U početku sam mislila da tako funkcionira...ono..ima svoje vrijeme s mužem. No poslije sam shvatila da kad je s mužem...sjede sa svim ostalim našim poznanicama...osim sa mnom. Pa jbt!

Ili dođem u računovodstvo po neki papir....a žena me odmjeri i okrene očima te drsko kaže : vi ste očito navikla da vam se sve servira...no ovdje tako neće ići! .... WTF???

Ili mi se upucava iskričar i zove me mjesecima na kavu....i ja ga LJUBAZNO mjesecima odbijam....pa mi saspe salvu uvreda na blogu!? ...Zašto?

Je, Pam, ti si tak prekokrašna da je to fakat prokletstvo! Kad bi pri tome bila npr. duhovita, ili empatična, bila bi to sasvim druga priča. Ali nisi, jebgasad...

Meija, nisam sasvim skužila komentar (eto viš, starenje i pamet podriva!), ali mislim da mogu zamijetiti da sam ja sama prije 30 godina daleko više koristila stereotipove nego sada. I to uglavnom na vlastitu korist i/ili zaštitu. Nisu oni bezveze!

Zato ti jesi...prekrasna, duhovita u tri pm...a nadasve empatija iz tebe izvire na vagone! ....I ZATO ti nemaš prokletstvo, ZATO tebe svi vole...a posebno ZATO si ti itekako komparativna mojoj osobnosti! ...kao i ostale narajcane babe ovdje. Koji si kujac onda niste već našle frajere? Ili barem PRIJATELJE!

I nije stvar u tome koliko sam ja divna...već koliko vi niste! I to je problem...to je prokletstvo.

Hehe, Pam... Ajmo, malo duhovitosti, malo empatije, pa da vidiš! ČUDA se događaju kad ih imaš i upogoniš. Proklestvo je ako ih NEMAŠ. Imaš? Nemaš? Jerbo, ja NISAM pisala o sebi. TI jesi.

Znam ti uvijek pišeš o drugima. O sebi nemaš kaj..i znaš da nemaš. A to o drugima kaj pišeš uglavnom je vulgarno, bezobrazno i uvređujuće - što govori o tome što ti imaš (ispraznu apatičnu osobnost). Već neko vrijeme npr. sliniš za božom. Zakaj se ne ispričaš..ne pokušaš vratiti to prijateljstvo? To bi empatična osoba učinila..zar ne? Očito je da ti nedostaje...ali si prgava. U tome nema ničeg LIJEPOG! I to je univerzalno. Ima još puno ljepota koje ti nemaš. A najžalosnije je što ih ne želiš imati. Jer ti je draže isfuravati bitch kojoj se muškići niskog samopouzdanja dive. Uvjeravaš ih da si baš ti..takva mjerilo i primjer realnosti i iskrenosti? Posebno njihovu pažnju privlačiš vulgarizmima protiv drugih žena...i to uistinu predivnih žena. Jalna si da se vidi s Velebita...a željna posebnosti. Ti zaista..tužna osobo..nemaš ništa. BAŠ NIŠTA! Osim slobode govora da ovdje sipaš svoj elokventni bulling!

Već sam ti i prije željela to reći...ali sada ću. Dakle odvratna si bila prema CC, neoprostivo odvratna. Prema babi, iznoseći javno ono što si znala privatno, prema Mai, prema Đusi - toj predivnoj ženi, prema Coco, donni...paske, meiji, ....zapravo, ima li žene na blogu kojoj nisi pokazala svu svoju odvratnost? Je li moguće da samo ti ne vidiš koliko si ružna? I ti se ideš busati o prsa nekome...ikome? Daj sazrij, spusti se na zemlju...sagledaj SEBE realno i probaj se spasiti prije smrti.

razumijem ja tebe,vega...nije tebi lako.nimalo.
čak mislim da ti Pamela želi pomoći ukazivanjem
na tvoj problem s ljudima(muškarcima)...dobro te je
sagledala...ako te imalo zabolilo,tada ima nade za tebe...još..
a ako nije..jbga,nevrijedi se truditi...kasno je

Ajme! Nema humora, nema empatičnosti, samo je lijepa, al blogme i bijesna...

Pam, ljepotice, je li uopće bitno to kakva sam ja ili nisam? Pa, pričale smo o TEBI. Zar ne?

Pa i ja tebe razmem, bezo... Bar mislim. Nikad nisam imala iskustvo potpune besposlenosti i besciljnosti kao ti, ali mogu zamisliti.

Evo, uzmimo situacije koje je opisala Pam. I meni se slično događalo, ali nekak mi je prva pomisao bila da ta žena ima razloga biti nepovjerljiva u muža, ili da je jako nesigurna u sebe, i zapraf sam joj bila ZAHVALNA što me vadi iz potencijalno neugodne situacije.

Imala sam i sličnih doživljaja kao s ovom iz računovodstva. Jednom mi jedna tak rekla "Je, vi biste da se svi strče kad vi nekaj trebate", a ja njoj "Znate kaj, to vam SVI misle, i onda nitko ni makac! Pa kaj da radim?!" I fino se žena nasmijala i pomogla mi.

A iskričari-odbijenci... Postoji li uopće žena koja NIJE imala slično iskustvo? Treba li pizditi zbog toga? Ili jednostavno otpisati bezveznjaka i promptno ga zaboraviti?

A to kakva sam ja bila ili jesam prema kome odavde, pa to je ipak između mene i tih osoba, zar ne? Pamela, kao i svaka druga "prokletnica" može procjenjivati sebi spoznatljivo kako god može i hoće, a ja biram hoće li me to dirati ili neće. I hoću li sad fino opalit ćorkicu, ili se nasmijati, ili prošetati pesa, ili sjediti ovdje i bjesniti zbog nekog svojeg ili tuđeg "prokletstva".

Ajd, budite mi lijepi, ili pametni, možete i prokleti, kaj god vam se sviđa. Zgodno smo se danas zabavili! :-))