Ručkić krčkić

Hoću prestati pušiti. Vidim u tome sve manje benefita, ali neke ipak vidim, i ti su mi važni: prije svega, mogućnost da ne sudjelujem u razgovorima.

Da, prošla sam ja kognitivnu terapiju za prestanak pušenja, pobrojala većinu svojih okidača, i znam da je jedan od najvažnijih društvena situacija u kojoj trebam ćaskati s ljudima s kojima mi se ne ćaska; i kad mi se ne ćaska. Kad pripalim cigaretu, duboko udahnem i polako ispustim dim, ljudi nekak skuže da sam posvećena sebi i svojem užitku i ne navaljuju; a pride se ni ne uvrijede. Kad ne pušim, nema tog štita, i to nekoliko puta dnevno, prilikom svakog kratkog odmora na poslu (a tad mi je najmrskije uletjeti u neku bezveznu žvaku, stvarno TREBAM tih pet minuta za sebe!), u šetnji s Duškom (iako s pesoljupcima čak i volim proćaskati, ali ne uvijek i ne sa svakim) i prilikom svakog čoporativnog druženja (a ta su, srećom, prilično rijetka).

Hm. Jučer sam se uspješno obranila mobitelom. Sjela pod odmorom na terasu i nešto kakti napeto kopala po mobu. Pustili su me na miru punih dvajs' minuta, ali onda sam se ipak morala malo uključiti. Podnošljivo malo. Međutim, nije to za mene bilo TO: mobitel mi ne donosi nikakav užitak, a cigareta priličan - dakle, ne moram baš sve odglumiti. Jučer sam glumila, nije me zanimalo ama baš ništa što moj mobitel sadržava pa sam prisluškivala razgovor: ajme meni! Sreća njihova što nisam sudjelovala, glupost do gluposti! Ma, da sam sudjelovala, lagala bih, ili podržala njihove gluposti primjerom neke vlastite, toliko sam ipak socijalizirana... Ali od gušta u tome ni polovice "g". Za mene.

I tak sam maloprije zaguglala "Why do I hate talking to people?" i pronašla podosta stranica na kojima ljudi postavljaju isto pitanje i/ili daju raznorazne odgovore, a većina važi i za mene: nije da mrzim ljude (nije baš ni da sam obožavateljica), ali me većina tema za ćavrljanje uopće ne zanima, ili me ne zanima tada, u toj prilici, ili me ti ljudi i njihove trivijalnosti ne zanimaju (dok bih s onima koji me zanimaju, skup sa svojim trivijalnostima, mogla pričati satima!), ali, rekla bih da je najtočniji odgovor ovaj: Ćaskanje je barijera prisnosti!

Hm. Želim li biti prisna sa svim tim ljudima koji me okružuju? Ne. Samo s malobrojnima. Ali baš zato toj golemoj većini s kojom nemam i ne želim imati išta ne želim ništa ni dati: svoje vrijeme, svoj trud da sudjelujem, svoje sudioništvo u distanciranju. Ja bih to šutke. Prešutno. Bez riječi. Nismo si naj-haj - tišina, sjedni. I sve 5. A onda ustanemo, istinski odmoreni.

I bez pljuge.

Ah.

Postoji nekoliko ljudi s kojima uvijek mogu razgovarati satima, a da to nisu isprazni, površni razgovori, samo njih nekoliko.
Meni dovoljno :)

Nikad nisam pušila pa nisam imala tu mogućnost "skrivanja iza dima cigarete", naučila i ušutjeti i slušati, a bome se i isključiti.
Nedavno mi kolegica na poslu spomenula kako sam u zadnje vrijeme malo šutljivija ( inače nisam baš ) rekoh kako mi tako došlo...i žena valjda shvatila.
Ima dana kada niti nemamo potrebu išta s ikim dijeliti.

nije mi problem komunicirati bilo s kim.
Tako i tako bullshit manje više dilamo i s odabranima i neodabranima, a da mi je ponekad mrski razgovor s nekim je, na kraju zašto bi mi moralo biti baš sa svakim ugodno?
Kaj se tiče cigareta, dimim i kad sam sam i kad razgovaram s nekim.
Interesantno mi je da velika vecina iskrica koje se javljaju ne puše i ne podnose nekoga tko puši?
Bem ti diskriminaciju, ja nemam ništa protiv nekoga ako ne puši.
A da pušim na sve strane i to je istina :)

VV se cijelodnevno dijeli ...po faktorima QI ( 162 ). Teta iz vrtića....gerijatrijski vrtić!

I šuti.. kako mudro šuti o svemu! I bez pljuge!

E viš, ovdje je dobro to kaj mogu pustiti ljude nek si ćaskaju, a ja fino šutim ako mi se ne priča; ili ignorirati one s kojima mi se ne priča.

Doduše, sad sam vas ignorirala zato jer sam se dopisivala sa studentima - javili ljudi da neće danas doći na predavanje, pa da ne dolazim bezveze (lijepo od njih, ali ja tak i tak moram doći zbog druge grupe) i štaš sad, morala nekako dogovoriti odradu. Da nisu javili, ne bih morala odraditi. Ali jesu. Jer su pristojni, dragi i jer brinu za mene :-))

A malo sam si opet pretraživala po internetu čime nadomjestiti cigaretu. Naime, nije problem u fizičkoj ovisnosti, to traje par dana i nije tak grozno, prošla sam to, puno vode i lagana hrana i sasvim je OK, nego u psihičkoj, u tome što nam cigareta služi da se prekopčamo s jedne djelatnosti na drugu, što je signal za predah, ili za isključivanje, meni i za fokusiranje na nešto... TO je teško prevladati, a ja ne uspijevam pronaći nešto drugo što bi služilo svrsi.

Pokušat ću s tamnom čokoladom. Evo, sad kad su ovi otkazali, stignem do Deliciija izabrati neku, pa kad mi dođe da pripalim, otrgnem si komadić i cuclam. To bi fakat moglo upaliti! A zdravo je i ne deblja osobito.

"nego u psihičkoj, u tome što nam cigareta služi da se prekopčamo s jedne djelatnosti na drugu, što je signal za predah, ili za isključivanje, meni i za fokusiranje na nešto"

je istina, samo griješimo što tražimo nadomjestak za cigaretu, a njega nema ni u 99 nijansi crne čokolade.
Kad izbijemo nadomjestak iz glave izbiti ćemo i cigaretu.
Ali zašto kad nam je tako draga, daje nam zaštitu, relaksaciju, potrebnu koncentraciju i još sto stvari kao idealna proteza za um i tijelo.
Jedino bolest bi je mogla odstraniti ili inat "znam, hoću, mogu bez nje"

...dosadnooooo!!!!...

Blogme je to tvoje "dosadnoooo" nekaj nadosadnije kaj se ponavlja na blogu.