Ručkić krčkić

Hja, danas se valjda svima motaju konflikti po glavi - ovu sliku mi je upravo netko nakeljio na FB. Autor skulpture je Ukrajinac Aleksandar Minov, skulptura se zove "Love", a tko je fotku uslikao ne vidim pročitat.

Ovak ću vam ja reći: konflikt je nužan da bismo bili zajedno. Inače završimo poput ovih skulpturalnih: okrenemo si leđa, a djetinjasto patimo jedno za drugim. Konflikt nije (bar ne bi trebao biti) napad na integritet drugoga, nego prozračivanje, pospremanje, stvaranje prostora u kojem oboje ili obje možemo biti opuštene, doma. Nema tu nikakvih demona i njima sličnih nadbića, sve smo to mi sami, naša uvjerenja, navike, želje, vrijednosti... A čak ni kod jednojajčanih blizanaca nisu 100% podudarni. NORMALNO je da se sukobimo s nekim tko nam (još) nije blizak, čim pokuša bliže prići. I samo ako se uspješno sukobimo, zaista ćemo se približiti.

U svim mojim trajnim odnosima svađa je bilo kol'ko hoćeš, i durenja, ponekad višegodišnjih, i uvreda, ali i pravih povreda. Bilo je i udaljavanja, otuđivanja, zaboravljanja bliskosti. Ali, s bliskošću je kao i sa stranim jezikom: dugo ti treba da je postigneš, kratko da je izgubiš, ali jednom kad je tu, nakon stanke se vrati puno brže nego što je u početku trebalo da bi uopće nastala. Ponekad se od nekih ljudi udaljim zato jer mi tako odgovara, preblizu smo si došli... a ponekad zato da bih se pribrala, okuražila i prišla još bliže. Ja njima, ili oni meni, ili istodobno. Ovo zadnje, priznajem, zapraf nikad nisam doživjela.

Međutim, ja sam stara garda. Čini mi se da se suvremenost ne zna konstruktivno posvađati - sve je ili-ili: ili potpuno povlađivanje dok nekome ne dokuferi, a onda, ili od samog početka, totalni rat. Možda ja zato tak dugo preživljavam na ovome blogeku, jer ja fakat blogerske čarke i kritike ne doživljavam kao neprijateljski čin, ni kad ih sama potaknem, ni kad su na moj račun. OK, priličan broj ljudi otkantam, kako ovdje, tako i svugdje drugdje, jednostavno zato jer im ne vidim svrhe u svojem životu, ne želim s njima ni bliže, ni više, ni niš, a zato mi nije ni važno kako shvaćaju moje motive - glavno da mi se ne nameću. S druge strane, neki me istinski živciraju, točnije, ne oni sami, jer njih ne poznajem i ne želim upoznati izvan ove stranice, nego svjetonazori i stavovi koje iznose, a ponekad i gorljivo zagovaraju. Ako takve svjetonazore i stavove smatram potencijalno opasnima po integritet bića sličnijih meni, spremna sam na rat. Digitalni. Sve do stvaranja neutralne zone. A ako to ne ide, i do istrebljenja. Digitalnog. Nakon čega ću ih s lakoćom zaboraviti.

I na kraju, da se vratim skulpturi: jest, zapravo uvijek želimo bliskost. I uvijek tugujemo kad je nema. A ne može je uvijek biti. Iako se uvijek možemo okrenuti i zagrliti nakon što smo se pošetno isposvađali i kroz to iznova ispoštivali.

može se to i tako reći
uglavnom, slažem se

i pohvala za ilustraciju
fakat pristaje savršeno

Bok, Pero. Eto, baš mi drago što se slažeš. Konflikt manje za danas ;-))

jednom sam Meiji rekao da ne treba brkati strastvenost i konfliktnost
a mnogi to čine kako bi opravdali konfliktnost koju ne mogu obuzdati

nasuprot tome, gdje stoji da mirna i staložena osoba ne može biti i nije strastvena
jedina je razlika u tome što svoju strast kanalizira tamo gdje joj je i mjesto
ne rasipa je na stalne fajtove i ne buba ljude u rebra kako bi provjerila od kakvog su materijala
za to postoje druge metode (prihvatljive svima i nimalo bolne i iscrpljujuće)
sorkač Vega za blago odstupanje od teme