Čaša polupuna finog crnog vina

Vrlo malo vjerujem u vanjski svijet kao uzrok, razlog i faktor, a puno više prostranstva i uzroka i razloga svega što proživljavamo vidim u dubini, tamo negdje ispod kože, u onoj auri oko naše svijesti, tamo negdje u nivou onoga što zovemo duša.

Iskustva koja oblikujemo i onda proživimo su manifestacija onoga što vjerujemo da je istina. Dođi sa stavom da će te netko gnjaviti - i hoće. Nećeš biti zadovoljan dok ga ne navedeš da ispuni tvoja očekivanja. Dođi sa stavom da je sve dobro, i većinom će biti.

Ima neko vrijeme da sam shvatila da neugodni osjećaji u društvu s nekim osobama idu iz toga što osjećaš da te osoba uvlači u svoj vrtlog očekivanja da budeš kučka, da budeš histerična, da budeš submisivna... što već čovjek nosi u toj duši. Dok nije svjestan svojih očekivanja - svoje nesvijesti - možeš samo otići. Kad osjetim da nisam ja ja u interakciji, nego neka marioneta nečijeg unutarnjeg cirkusa, I just turn around and go...

Sigurno i ja sijem tako neki teatar - kojeg naravno nisam svjesna. Sigurno neki ljudi i u meni osjete koješta.

Možda osjete da zapravo dubinski želim biti sama.

I tako. Možda sami ljudi zapravo ne žele biti u vezi. Možda osjetimo potrebu za nekim benefitima, toplinom, za nekom blizinom koja liječi. Ali, strah ili odbijanje ili loša iskustva prevaguju. Klackalica veza: samoća se njiše, i sim i tam, ipak s većeom težinom na onoj strani gdje su iskustva onih koji nam dišu za ovratnik, ružnih svađa, tuđih iskustava, tereta iz besmislenih rasprava naših roditelja... tko zna... svih onih mračnih trenutaka kad su nas tuđi neriješeni kaosi pokušali pretvoriti u lika iz njihove ljudske drame koja nije vodila nikuda...


Kome mogu povjeriti svoj život u ruke? Kraj koga bih mogla mirna leći, vjerujući da će sutra sve biti u redu? Kome bih mogla obećati da ću istrpiti njegovu ljudskost?

Imam neku sliku te osobe, jednoroga od čovjeka koji je častan kao Marko Aurelije, zgodan, uredan i dotjeran uvijek, topao i zabavan, mudar i odmjeren kao neki drugi ljudi koje volim, snažna i plemenita osoba... realizirana u poslu, realizirana u društvu, umjerena, kreposna uzduž i poprijeko.

Netko savršen. Skoro savršen. Netko tko zna stati s emotivnim histerijama kad stvari idu loše, netko tko se budi svaki dan spreman za najluđe izazove dana bez kukanja i bijega, netko tko suvereno vlada TV-daljincem i sirenskom pjevu ekrana, netko tko voli ljude i ljudi vole njega i sve štima i sve je super i sve je za pet.

Je li to standard ili je to naprosto bijeg?

Ne znam.

U poslu sam uvijek jasna. Bit će kako ja zamislim ili neće biti. Kroz godine i godine borbe za sebe došla sam do toga da radim što hoću, kako hoću, s kim hoću i živim život koji ne bih mijenjala.

Privatno?

Ne znam. Možda je upravo ovo ono što želim. Biti solo. Han Solo :) Bez Chewbacce (sa zamorčicama i ribicama). I don't know.

Ali, znam da sve što mi se događa sama stvaram. Ne razumijem uvijek što i kako, i nikad nećemo doći do kraja razumijevanja svoje duše. No, mogu preuzeti odgovornost i prigrliti to što je kako je.

Horizont prazan kao pustinjski horizont, ja, i moja karavana s možda pokojom fatamorganom. Cijeli život ili samo do kraja pustinje - koji može izniknuti iza svake dine i svakog zastora pustinjskog pijeska? Bit će onako kako vjerujem da će biti... ili kako treba biti. I u redu. I can do it. Čak i prilično uživam u svemu tome.

Možda je potrebno otkriti samoću da bi se otkrila ljubav?