Čaša polupuna finog crnog vina

Meni je strašno romantičan prostor koji osobe ostavljaju jedna drugoj da BUDU. Pišu, pjevaju, bivaju poduzetnicima, astronautima, imaju nogometnu ekipu, kartaju s frendovima nekim danom, vole to neko cvijeće koje se prelijeva preko balkona i tako... romantično mi je kad ljudi vole onog drugog kao čovjeka koji je čovjek, a meni biti čovjek znači da nekog vraga živiš, voliš i stvaraš.

Kad me netko gleda u oči, pa onda opet u oči i misli da će doživjeti trans kao pri udaru hormona na nekom od prvih dejtova uz treću čašu Kozlovića, meni je to naporno i glupo i osjetim duboki napad panike. Pliz, sjaši s mene. U meni nema niti trunka romantike, niti spasenja, ntii mogu išta učiniti to make you feel good kroz zurenje u glupim razgovorima. Mrzim pričati o sebi. Mrzim dosadu.

A to se nudi brate mili na svakom koraku. Imam osjećaj da vozim veleslalom.

Ja mogu podržati nečiji san i uživati kad vidim da netko cijeni ono što radim. Mogu dovesti materijal / instrument / kupiti kilogram boje, ili biti sretna do neba kad mene netko pusti da radim što već radim. Ali, ne mogu iz dosade i gluposti izvući lijep život, ne mogu.

Strani su mi teoretski romantičari. Ja volim zasukat rukave i radit, pisat, stvarat, gradit, uzgajat, glupirat se, ić... Eto. Neki moj interni odgovor samoj sebi što me smeta, a što hoću...