Zapisi jednog zavodnika

Neću više griješiti piti pričati nespretne priče pomišljati na dobre žene pisati dugačke komentare nasilu gledati TV slušati psihodeličnu glazbu vjerovati da si mi blizu kad pričaš sa mnom trošiti novac na cigarete ne raditi ništa praviti se važan se kako puno toga znam izdati prijatelja urlati da je teško u neodlučnosti sjedalice gubiti telefonske brojeve projicirati izvedbe samoubojstva mrziti napuštene mačke zaljubiti se u krivo shvaćene znakove prihvaćanja zanesen nehotično vrijeđati ljude te izdati prijatelja.

Idemo poslije posla na pifu.

Imam tog na lageru.

Nije važno
što ćeš ućiniti
od dobroga koje izabereš
čini to što činiš
sa radosti u srcu.
samo voli, ljubi, živi.
onako kako najbolje znaš.
živi u vjeri, prijateljstvu i nadi.
Samo živi!
i stvaraj bolje
nego si prije stvarao.

držim te za riječ!!

Predočena si mi
kao kubistička skulptura
i trebalo mi je vremena
(previše, znam)
da pronađem te oči
(negdje na tjemenu)
i usne
(malo ispod vrata,
dotiču ključne kosti)

ali sad si već svjesna
da mi krv sporije struji
i da teže zapažam detalje
(oprosti, ne detalje)

nekako mi se
najvažnijim čini
uhvatiti tvoju
brončanu bit

jer zaista
predočena si mi
kao kubistička skulptura
nerazumljiva vidom
shvatljiva nečim
svima drugima
neshvatljivim.

Šteta od materijalizma ne ograničava se samo na pojedinca. Materijalizam nastoji ukinuti osnovne vrijednosti na kojima počivaju država i društvo i stvoriti jedno bezdušno i bezosjećajno društvo koje obraća pažnju samo na materijalno. S obzirom da članovi takvog društva ne mogu nikada posjedovati idealističke osobine i predstave kao što su patriotizam, ljubav prema bližnjima, pravda, odanost, poštenje, požrtvovanost i dobar moral, društvenom poretku osnovanom od takvih pojedinaca suđeno je da bude razmrskan u kratkom vremenu. Iz tih razloga, materijalizam je jedna od najozbiljnijih prijetnji osnovnim vrijednostima političkog i društvenog poretka jedne nacije.

Druga velika opasnost i zlo od materijalizma je u tome što on služi kao osnova anarhističkih i razdornih ideologija koje ciljaju na opstojnost države i naroda. Komunizam, najistaknutiji od ovih ideologija, prirodan je politički produkt materijalističke filozofije. Nastojeći da uništi svete pojmove kao što su država i porodica, on predstavlja osnovnu ideologiju svakom obliku separatističkih akcija usmjerenih protiv unitarne strukture države.

Teorija evolucije sačinjava takozvanu znanstvenu osnovu za materijalizam, od kojeg zavisi komunistička ideologija. Uzimajući teoriju evolucije kao referencu, komunizam nastoji opravdati sebe i predstaviti svoju ideologiju kao zvučnu i ispravnu.

To je razlog zbog kojeg je osnivač komunizma, Karl Marx, za Darwinovu knjigu Porijeklo vrsta, koja je postavila temelj teorije evolucije, napisao slijedeće: "Ovo je knjiga koja sadrži osnove historije prirode našeg gledišta."1

Ustvari, materijalistički pogledi svake vrste, sa Marxovim idejama na čelu, potpuno su propali jer je teorija evolucije, koja je zapravo jedna dogma iz XIX stoljeća na kojoj materijalizam opstoji, apsolutno poništena zahvaljujući otkrićima savremene znanosti. Znanost je pobila i nastavlja pobijati materijalističke hipoteze koje priznaju samo postojanje materije i ničeg više. Znanost, također, demonstrira da su sva bića produkt kreacije Jednog Superiornog Bića.

Namjera ove knjige je izložiti znanstvene činjenice koje jasno pobijaju teoriju evolucije na svim poljima i informirati ljude o prikrivenoj, krajnjoj i stvarnoj namjeri ove takozvane "znanosti" koja je, ustvari, samo obmana.

Treba naglasiti da evolucionisti nemaju odgovora na ovu knjigu i da oni neće ni pokušati odgovoriti, jer su svjesni da će takav akt, jednostavno, pomoći mnogima da bolje shvate da je teorija evolucije zapravo samo laž.

Uprethodnom dijelu ove knjige pokazali smo kako fosilni zapisi poništavaju teoriju evolucije. Ustvari, nismo morali iznositi ništa od svega toga jer se teorija evolucije ruši mnogo prije nego što se i dođe do tvrdnji o "evoluciji vrsta" i fosilnim dokazima za nju. Ono što čini teoriju besmislenom od njenog samog početka je pitanje "kako se život na Zemlji pojavio, tj. započeo".

Kada se ovo pitanje postavi, teorija evolucije odgovara da je život započeo sa jednom ćelijom koja se formirala slučajno. Prema tom scenariju, prije četiri milijarde godina različite anorganske hemijske supstance reagirale su međusobno u prvobitnoj atmosferi Zemlje, u kojoj su efekti gromova i pritiska uzrokovali da te supstance formiraju prvu živu ćeliju.

Prvo što se mora reći je da je tvrdnja da se neorganske materije mogu udružiti i formirati život jedna neznanstvena tvrdnja, koja sve do danas nije provjerena nekim eksperimentom ili promatranjem. Svaka živa ćelija je formirana repliciranjem (kopiranjem) druge ćelije. Niko u svijetu, nikada, nije uspio formirati živu ćeliju stavljajući zajedno različite neorganske materije, čak ni u najnaprednijim laboratorijama.

Teorija evolucije tvrdi da su ćelije živih bića, koje ne mogu biti proizvedene čak ni kada se sve snage ljudskog intelekta, znanja i tehnologije upotrijebe, nastale slučajno u prvobitnim uvjetima na Zemlji. Na slijedećim stranicama ispitat ćemo zašto je ova tvrdnja suprotna najosnovnijim principima znanosti i razuma.



Priča o "ćeliji koja je proizvedena slučajno"


Ako neko vjeruje da živa ćelija može postati slučajno, tada ne postoji ništa što bi ga moglo spriječiti da vjeruje u sličnu priču koju ćemo sada ispričati. To je priča o jednom gradu:

Jednog dana gruda ilovače, pritisnuta između stijena na neplodnoj zemlji, nakon kiše postade vlažna. Kada je sunce izašlo, ova vlažna ilovača se osuši, stvrdnu i poprimi krut, otporan oblik. Kasnije se ove stijene koje su poslužile kao kalup nekako raspadoše u komadiće i onda se pojavi pravilna, dobro oblikovana i čvrsta cigla. Ova cigla je godinama čekala, pod istim prirodnim uvjetima, da se formiraju druge cigle slične njoj. Ovaj proces se nastavio sve dok se stotine i hiljade istih takvih cigli nisu formirale na tom istom mjestu. Međutim, sasvim slučajno, nijedna od ovih cigli, koje su prethodno formirane, nije bila oštećena.

Iako su, u periodu od nekoliko hiljada godina, bile izložene oluji, kiši, vjetru, suncu i hladnoći, te cigle nisu napukle, nisu se prelomile, niti su bile odvučene sa tog mjesta, nego su čekale tu, na istom mjestu, sve sa istom "namjerom".

Kada je njihov broj postao adekvatan, one su podigle zgradu poredavši se jedna uz drugu i postavivši se jedna iznad druge sasvim slučajno, uz pomoć djelovanja prirodnih sila, vjetrova, oluja ili tornada. U međuvremenu, pod utjecajem prirodnih sila, u savršenom vremenskom slijedu, nastali su materijali kao cement ili šljunak i umetnuli se između njih, da bi ih spojili. Dok se sve ovo dešavalo, željezna ruda se pod zemljom, uz pomoć prirodnih utjecaja, oblikovala i položila temelje zgrade koja će nastati od ovih cigli. Na kraju ovog procesa podignuta je jedna kompletna zgrada, nimalo oštećena, sa svim njenim građevnim materijalom, drvenarijom i instalacijama.

Naravno, zgrada se ne sastoji samo od temelja, cigli i cementa. Kako je onda ostali materijal pribavljen? Odgovor je jednostavan: sav materijal koji je bio potreban za izgradnju zgrade postojao je u zemlji, na mjestu gdje je zgrada izrasla. Silikon za staklo, bakar za električne kablove, željezo za stubove (armaturu), grede, itd. itd. Sve se to nalazilo ispod zemlje u ogromnim količinama. Bila je potrebna još jedino vještina prirodnih sila da oblikuje i smjesti ove materijale na njihovo mjesto unutar zgrade. Sve instalacije, drvenarija i ostalo, smješteno je između cigli uz pomoć vjetrova, kiše i zemljotresa. Sve je išlo toliko dobro da su se cigle razmjestile na takav način da su među sobom ostavile neophodan prostor za prozore, kao da su znale da će se kasnije, pod djelovanjem "prirodnih uvjeta", formirati nešto po imenu staklo. Štaviše, one nisu zaboravile ostaviti prostora za instaliranje vode, struje i sistema za grijanje, koji će se također kasnije slučajno formirati. Sve je išlo tako dobro da su slučajnosti i "prirodni uvjeti" proizveli savršeno dizajniranu zgradu.

Ako ste uspjeli održati vjeru u ovu priču do sada, tada nećete imati problema pretpostaviti kako su druge zgrade, fabrike, autoputevi, trotoari, infrastruktura, komunikacije i transportni sistemi ovoga grada nastali. Ako imate tehničko znanje i ako ste pristojno upoznati sa temom, možete čak napisati izuzetno "znanstveno potkrijepljenu" knjigu od nekoliko tomova, iznoseći svoje teorije o "evolucijskom procesu sistema kanalizacije i njegovoj prilagođenosti postojećim strukturama". Možete biti odlikovani akademskom nagradom za vaše sjajne studije i možete se smatrati genijem koji prosvjetljuje čovječanstvo.

Teorija evolucije tvrdi da je život nastao slučajno. To je tvrdnja koja nije ništa manje apsurdna nego naša priča, zato što ćelija, sa svim svojim visokokvalificiranim sistemima za komuniciranje, transport i upravljanje, nije ništa manje složena od bilo kojeg grada.


Čudo u ćeliji i kraj teorije evolucije


Kompleksna građa žive ćelije nije bila poznata u Darwinovo doba, i pripisivati život slučajnostima i prirodnim uvjetima je, u to vrijeme, za evolucioniste bilo dovoljno ubjedljivo.

Tehnologija XX stoljeća je zavirila i zadubila se u najsitnije djeliće života i otkrila da je ćelija najkompliciraniji sistem sa kojim se čovječanstvo ikada susrelo. Danas, mi znamo da ćelija sadrži energetske stanice koje proizvode energiju koju onda ćelija upotrebljava, fabrike koje proizvode enzime i hormone neophodne za život, banku podataka gdje su zapisane sve neophodne informacije o svim proizvodima koji trebaju biti napravljeni u ćeliji, zatim složene transportne sisteme i cjevovode za prevoženje sirovina i proizvoda sa jednog mjesta na drugo, napredne laboratorije i rafinerije za pretvaranje vanjskih sirovina u upotrebljive tvari, i specijalizirane proteine ćelijske membrane za kontrolu ulaska materija u ćeliju i izlaska iz ćelije. Sve ovo sačinjava samo jedan mali dio ovog nevjerovatno složenog sistema.

W. H. Thorpe, jedan evolucionista - znanstvenik, priznaje da "najjednostavniji tip ćelije predstavlja ‘mehanizam’ nezamislivo složeniji od bilo koje mašine dosad zamišljene i konstruirane od strane čovjeka".91

Ona je toliko kompleksna da čak ni visoki nivo tehnologije koji je čovječanstvo postiglo ne može proizvesti jednu takvu ćeliju. Nikada nijedan pokušaj da se kreira umjetna ćelija nije postigao uspjeh. Ustvari, svi pokušaji da se to učini su napušteni.

Teorija evolucije tvrdi da je ovaj sistem, koji čovječanstvo sa svom svojom inteligencijom, znanjem i tehnologijom na raspolaganju ne može proizvesti, nastao "slučajno", pod utjecajem prvobitnih uvjeta na Zemlji. Da damo drugi primjer. Vjerovatnoća formiranja ćelije igrom slučaja je poput vjerovatnoće da se odštampa jedna knjiga prilikom eksplozije u štampariji.

Engleski matematičar i astronom Sir Fred Hoyle napravio je sličnu usporedbu u jednom od njegovih intervjua objavljenom 12.11.1981. godine u časopisu Nature. Iako i sam evolucionista, Hoyle je rekao da je vjerovatnoća da više forme života nastanu na ovaj način (slučajno), uporediva sa vjerovatnoćom da jedan tornado brišući kroz deponiju starog gvožđa konstruira avion "Boing 747" od materijala i starudija koje se tu nalaze.92 Ovo znači da nije moguće da ćelija nastane slučajno i zato je ona definitivno morala biti "stvorena".

Jedan od glavnih razloga zašto teorija evolucije ne može objasniti kako je nastala ćelija, jeste "nesvodljiva kompleksnost" ćelije. Živa ćelija održava se uz pomoć harmonične saradnje mnoštva njezinih organela ("ćelijski organi"). Ukoliko samo jedna od ovih organela ne funkcionira, ćelija ne može ostati u životu. ]elija nema vremena da čeka nesvjesne mehanizme kao što su prirodna selekcija ili mutacija da joj dozvole da se razvija. Tako da je prva ćelija na Zemlji morala biti kompletna-potpuna ćelija, koja je posjedovala sve, za život potrebne, organele i funkcije, a ovo definitivno znači da je ćelija morala biti stvorena.


Proteinski izazov slučajnostima


Toliko o ćeliji. Ali, evolucija nije uspjela objasniti čak ni postanak gradivnih blokova ćelije. U prirodnim uvjetima nije moguće formiranje čak i samo jednog proteina od hiljada složenih proteinskih molekula koje izgrađuju ćeliju.

Proteini su gigantske molekule koje se sastoje od manjih jedinica zvanih "aminokiseline", koje su razmještene u specifičnom nizu u određenim količinama i strukturama. Ove molekule predstavljaju gradivne blokove žive ćelije. Najjednostavnija je sastavljena od 50, ali postoje neke proteinske molekule koje su sastavljene od nekoliko hiljada aminokiselina.

PRIZNANJA EVOLUCIONISTA


Teorija evolucije nigdje se ne susreće sa većom krizom nego na tački objašnjavanja pojave - nastanka života. Razlog je to što su organske molekule toliko kompleksne da se za njihovo formiranje nikako ne može tvrditi da je bilo slučajno, a očigledno je nemoguće da je jedna organska ćelija bila formirana pukim slučajem.

Alexander Oparin: "L'origine della cellula rimane un mistero".
Evolucionisti su se suočili sa pitanjem porijekla života u drugoj polovini XX stoljeća. Jedan od vodećih autoriteta teorije o molekularnoj evoluciji, ruski evolucionist Aleksandar Oparin, u svojoj knjizi Porijeklo života, koja je objavljena 1936., rekao je slijedeće:

"Na nesreću, porijeklo ćelije ostaje pitanjem koje je u stvari najtamnija tačka cijele teorije evolucije."1

Od Oparina, evolucionisti su izveli bezbrojne eksperimente, proveli mnoga istraživanja i izvršili mnoga promatranja da dokažu da je ćelija mogla biti formirana slučajno. Međutim, svaki takav pokušaj jedino je još jasnijim učinio kompleksni dizajn ćelije i tako, čak još više, pobio teze evolucionista. Profesor Klaus Dose, predsjednik Instituta biohemije na Univerzitetu "Johannes Gutenberg", izjavljuje:

Jeffrey Bada: "L'origine della vita sulla terra rappresenta il piů grande problema irrisolto".

"Više od 30 godina eksperimentiranja, u vezi s porijeklom života, na poljima hemijske i molekularne evolucije vodili su do boljeg opažanja neizmjernosti problema porijekla života na Zemlji prije nego što su doveli do njegovog rješenja. Sada sve diskusije o glavnim teorijama i eksperimentima na ovom polju, ili završavaju u patu ili u priznanju neznanja."2

Slijedeća izjava od strane geohemičara Jeffreya Badaa, sa San Diego Scripps Institute, čini očiglednom bespomoćnost evolucionista što se tiče ovog problema:

"Danas kada napuštamo dvadeseto stoljeće, još uvijek se susrećemo sa najvećim neriješenim problemom koji smo imali kada smo ulazili u dvadeseto stoljeće: kako je život na Zemlji započeo?"3



--------------------------------------------------------------------------------
1 Alexander I. Oparin, Origin of Life, (1936) New York: Dover Publications, 1953 (ristampa), p. 196.
2 Klaus Dose, "The Origin of Life: More Questions Than Answers", Interdisciplinary Science Reviews, vol. 13, n. 4, 1988, p. 348.
3 Jeffrey Bada, Earth, February 1998, p. 40




Ključna stvar u ovome je da: odsustvo, dodavanje ili zamjena samo jedne aminokiseline u strukturi proteinske molekule uzrokuje da taj protein postane beskorisna gomila molekula. Svaka aminokiselina mora biti na pravom mjestu i u pravilnom poretku. Teorija evolucije, koja tvrdi da se život pojavio pukim slučajem, nema izgleda pred ovim poretkom, budući da je on isuviše čudesan da bi se objasnio slučajnošću. (Štaviše, teorija nije u stanju niti objasniti tvrdnju o "slučajnom formiranju" aminokiselina, što će biti razmatrano kasnije.)

Činjenica da funkcionalna građa proteina nikako ne može nastati slučajno, može se uočiti jednostavnim računom vjerovatnoće koji može shvatiti bilo ko.

Jedna proteinska molekula prosječne veličine sastavljena je od 280 aminokiselina među kojima postoji 12 različitih vrsta. One mogu biti poredane na 10300 (10 na tristotu) različitih načina. (Ovo je astronomsko veliki broj koji se sastoji od jedinice - "1", iza koje slijedi 300 nula.) Od svih ovih mogućih kombinacija samo jedna od njih formira željenu proteinsku molekulu. Ostatak su aminokiselinski lanci koji su ili potpuno beskorisni ili potencijalno štetni za žive tvari.

Drugim riječima, vjerovatnoća formiranja samo jedne proteinske molekule je "1 naprema 10300". Mogućnost da se ovo desi praktično ne postoji. (U matematici su vjerovatnoće koje su manje od 1 naprema 1050 prihvaćene kao "nulta vjerovatnoća".)

Osim toga, jedna proteinska molekula od 280 aminokiselina je skromne veličine u odnosu na neke gigantske proteinske molekule koje se sastoje od hiljada aminokiselina. Kada primijenimo sličan račun vjerovatnoće na ove gigantske molekule, vidimo da čak ni riječ nemoguće nije više "adekvatna".

Kada krenemo jedan korak dalje u razvojnoj shemi života, uočavamo da jedan protein, sam po sebi, ne znači ništa. Jedna od najmanjih bakterija koja je ikad otkrivena, Mycoplasma Hominis H39, sadrži 600 "tipova" proteina. U ovom slučaju bismo trebali račun vjerovatnoće koji smo gore uradili za samo jedan protein uraditi sada za svaki od 600 različitih tipova proteina (što znači da je vjerovatnoća slučajnog nastanka ovakve bakterije još puno, puno manja). Rezultat iscrpljuje čak i koncept nemogućnosti.

Neko ko sada čita ove retke, a ko je do sada prihvatao teoriju evolucije kao znanstveno objašnjenje, može posumnjati da su ovi brojevi preuveličani i da ne odražavaju pravo činjenično stanje. To nije tako: ovo su nedvosmislene i konkretne činjenice. Nijedan evolucionist nema prigovor ovim brojkama. Oni prihvataju da je vjerovatnoća slučajnog formiranja jednog proteina "slaba kao i vjerovatnoća da majmun napiše historiju čovječantva na daktilo-mašini a da ne načini nijednu grešku".93 Međutim, umjesto prihvaćanja drugog objašnjenja, tj. stvaranja, oni nastavljaju sa branjenjem ove nemogućnosti.

Ista činjenica priznata je od strane mnogih evolucionista. Naprimjer, Harold F. Blum, čuveni evolucionista, izjavljuje da je "spontano formiranje polipeptida (u koje spadaju proteini) veličine najmanjeg poznatog proteina, izgleda, izvan svake vjerovatnoće".94

Evolucionisti tvrde da se molekularna evolucija odigrala tokom veoma dugog perioda vremena i da je taj dugi vremenski period nemoguće učinio mogućim. Ipak, bez obzira koliko dati vremenski period bio dug, nije moguće da aminokiseline formiraju proteine slučajno. William Stokes, jedan američki geolog, priznaje ovu činjenicu u svojoj knjizi Essentials of Earth History pišući da su šanse da se ovo desi toliko male da "protein na taj način ne bi nastao tokom milijardi godina na milijardama planeta, svakoj prekrivenoj slojem od koncentriranog vodenog rastvora potrebnih aminokiselina".95

"Šta dakle, sve ovo znači?" Perry Reeves, profesor hemije, odgovara na ovo pitanje:

"Kada neko ispituje široki spektar mogućih struktura koji bi mogao rezultirati iz jednostavne nasumice nastale kombinacije aminokiselina u isparavajućoj prvobitnoj smjesi - moru, zapanjujuće je vjerovati da je život mogao nastati na ovaj način. Vjerodostojnije je reći da je jedan Veliki Graditelj, sa jednim majstorskim planom, bio potreban za takav zadatak."96

Ako je slučajno formiranje čak i samo jednog od ovih proteina nemoguće, tada je milijardu puta više nemoguće da se milioni proteina igrom slučaja udruže na odgovarajući način da bi formirali kompletnu ljudsku ćeliju. Da stvar bude još nevjerovatnija, ćelija se ne sastoji samo od gomile proteina. Uz proteine, ćelija se sastoji od nukleinskih kiselina, karbonhidrata, masti, vitamina i mnogih drugih hemikalija kao što su npr. elektroliti, u specifičnom odnosu, harmoniji i dizajnu u pogledu i strukture i funkcije. Svaki od ovih sastojaka funkcionira kao gradivni blok ili ko-molekula u različitim organelama.

Robert Shapiro, profesor hemije na New York University i DNA ekspert, izračunao je vjerovatnoću slučajnog formiranja 2000 tipova proteina nađenih u jednoj jedinoj bakteriji (u ljudskoj ćeliji nalazi se 200.000 različitih tipova proteina). Broj koji je dobio bio je 1 naprema 1040.000.97 (Ovo je nevjerovatan broj koji se dobije stavljanjem 40.000 nula iza jedinice.)

Profesor primijenjene matematike i astronomije sa University College (Cardiff, Wales), Chandra Wickramasinghe, komentira:

"Vjerovatnoća spontanog formiranja života iz nežive tvari je jedan naprema broju sa 40.000 nula iza toga... to je dovoljno veliko da sahrani Darwina i cijelu teoriju evolucije. Život je morao biti smišljeni produkt jedne Inteligencije, obzirom da nije nastao slučajno ili iz neke primitivne smjese, koje nije bilo ni na ovoj, a ni na bilo kojoj drugoj planeti."98

Sir Fred Hoyle komentirao je ovako ove nevjerovatne brojke:

"Zaista, ovakva teorija (da je život produkt neke inteligencije) je toliko očigledna da se možemo samo čuditi zašto, zbog te očiglednosti, nije široko prihvaćena. Razlozi za ovo su prije psihološki nego znanstveni."99

Razlog zašto je Hoyle upotrijebio termin psihološki je samouvjetovanje evolucionista da ne prihvate tezu da bi život mogao biti stvoren. Ovi ljudi su postavili odbijanje Božijeg postojanja kao svoj glavni cilj. Jedino zbog ovog razloga oni nastavljaju braniti nerazumne scenarije za koje i oni sami priznaju da su nemogući.


Natrag Glavna Stranica Naprijed


FUSNOTE
91 W. R. Bird, The Origin of Species Revisited., Nashville: Thomas Nelson Co., 1991, pp. 298-99.
92 "Hoyle on Evolution", Nature, Vol 294, November 12, 1981, p. 105.
93 Ali Demirsoy, Kalýtým ve Evrim (Inheritance and Evolution), Ankara: Meteksan Publishing Co., 1984, p. 64.
94 W. R. Bird, The Origin of Species Revisited. Nashville: Thomas Nelson Co., 1991, p. 304.
95 Ibid, p. 305.
96 J. D. Thomas, Evolution and Faith. Abilene, TX, ACU Press, 1988. p. 81-82.
97 Robert Shapiro, Origins: A Sceptics Guide to the Creation

Prema teoriji evolucije svaka živa vrsta proizašla je iz svoga prethodnika. Prethodno postojeće vrste pretvorile su se vremenom u nešto drugo i sve vrste su nastale na ovaj način. Prema ovoj teoriji transformacija se odigravala postepeno, milionima godina.

Ukoliko je ovo bio slučaj, tada su brojne prijelazne vrste trebale postojati i živjeti tokom ovog dugog transformacijskog perioda.

Naprimjer, neke pola-ribe/pola-reptili koje su stekle neke reptilske crte kao dodatak crtama riba koje su već imale, trebale su živjeti u prošlosti. Ili, trebali su postojati neki reptili-ptice, koji su stekli neke osobine ptica kao dodatak reptilskim osobinama koje su već imali. Evolucionisti upućuju na ova imaginarna bića, za koja oni vjeruju da su postojala u prošlosti, kao na "prijelazne oblike".

Ukoliko su takve životinje već postojale, trebali bi biti prisutni milioni i čak bilioni takvih primjerka u količini i raznolikosti. Što je još važnije, ostaci ovih čudnih bića trebali bi biti prisutni u fosilnom zapisu. Broj ovih prijelaznih oblika trebao bi biti čak i veći od broja prisutnih životinjskih vrsta, i njihovi ostaci trebali bi se nalaziti širom svijeta. U Porijeklu vrsta, Darwin je objasnio:

"Ukoliko je moja teorija istinita, bezbrojne prijelazne vrste, koje najbliže povezuju sve vrste jedne iste grupe, posve sigurno su morale postojati... Stoga bi dokaz njihovog bivšeg postojanja trebao biti nađen jedino među fosilnim ostacima."19

Čak je i sam Darwin bio svjestan odsustva fosila takvih prijelaznih formi. On se nadao da će oni biti pronađeni u budućnosti. I sam je bio svjestan da to predstavlja veliki nedostatak za dokaz njegove teorije. Zbog toga je u svojoj knjizi Porijeklo vrsta, u poglavlju "Teškoće u teoriji", napisao slijedeće:

"...Ukoliko su jedne vrste potekle od drugih vrsta pomoću finih odstupanja, zašto posvuda ne vidimo bezbrojne prijelazne oblike? Zašto sva priroda nije u konfuziji, umjesto što su vrste, kao što vidimo, tako dobro definirane?... Pošto su po ovoj teoriji bezbrojne prijelazne forme morale postojati, zašto ih ne nalazimo ugrađene u bezbrojnim Zemljinim slojevima?... Zašto ne nalazimo blisko povezane prijelazne vrste u srednjoj regiji/sloju, koji potiče iz doba u kome su vladali posredni/prijelazni uvjeti za život? Ova teškoća me je dugi period vremena potpuno zbunjivala."20

Jedino objašnjenje sa kojim je Darwin mogao doći da pobije ovaj prigovor bio je argument da je fosilni zapis koji je otkriven do tada bio neadekvatan. On je ustvrdio da će, kada fosilni zapis bude detaljno proučen, nedostajuĆe karike biti pronađene.

Evolucionisti su, vjerujući u Darwinovo proročanstvo, još od sredine XIX stoljeća, širom svijeta tragali za fosilima i kopali tražeći nedostajuće karike. Uprkos njihovim najvećim naporima, još uvijek nije otkrivena niti jedna prijelazna forma. Svi fosili izvađeni na iskopinama pokazali su da se, suprotno vjerovanju evolucionista, život pojavio na Zemlji iznenada i potpuno formiran. Pokušavajući dokazati svoju teoriju, evolucionisti su nesvjesno uzrokovali da ona kolabira.

Jedan čuveni britanski paleontolog, Derek V. Ager, priznaje ovu činjenicu čak iako je i sam evolucionista:

"Ispada da ako ispitamo fosilni zapis detaljno, bilo na nivou redova ili na nivou vrsta, mi uvijek i nanovo nalazimo ne postepenu evoluciju, nego iznenadnu eksploziju jedne grupe na račun druge."21

Jedan drugi evolucionista, paleoantropolog Mark Czarnecki komentira ovako:

"Glavni problem u dokazivanju teorije je bio fosilni zapis; utisnuća iščezlih vrsta sačuvani u Zemljinim geološkim formacijama. Ovaj zapis nikada nije otkrio tragove Darwinovih hipotetičkih posrednih vrsta - umjesto toga, vrste se pojavljuju i nestaju iznenadno i ova anomalija podržala je argumente kreacionista da je svaka vrsta kreirana od strane Boga."22

Oni su se, također, morali nositi sa uzaludnošću čekanja da se "nedostajući" prijelazni oblici pojave nekada u budućnosti, kao što je to objasnio profesor paleoantropologije sa Glasgow University, T. Neville George:

"Nema više potrebe izvinjavati se zbog siromaštva fosilnog zapisa. Na neki način, fosilni zapis je postao gotovo toliko bogat da je postao nepogodan za rukovanje i otkriva se brže nego što se integrira... On (fosilni zapis) i pored svega toga nastavlja da biva sastavljen uglavnom od pukotina."23


Život se pojavio na Zemlji iznenada i u kompleksnim oblicima


Kada se zemljini slojevi i fosilni zapis ispitaju, može se vidjeti da su se svi živi organizmi pojavili istovremeno. Najstariji sloj Zemlje u kome su nađeni fosili živih bića je onaj iz Kambrija. Njegova starost procijenjena je na 500-550 miliona godina.

Živa bića nađena u slojevima koji pripadaju kambrijskom periodu pojavila su se u fosilnom zapisu iznenada - nema njihovih prethodno postojećih predaka. Fosili nađeni u kambrijskim stijenama pripadaju puževima, trilobitima, spužvama, kišnim glistama, meduzama, morskim ježevima i drugim kompleksnim beskičmenjacima. Ovaj široki mozaik živih organizama načinjen od jednog tako velikog broja kompleksnih stvorenja, pojavio se tako iznenadno da se taj čudesni događaj u geološkoj literaturi naziva "kambrijska eksplozija".

Najveći dio životnih oblika nađen u ovom sloju ima kompleksne sisteme kao što su oči, škrge, cirkulatorni sistem i napredne fiziološke strukture koje nisu različite od istih koji su uočljivi kod njihovih savremenih dvojnika. Naprimjer, dvolećna, saćasta građa oka kod trilobita je jedno čudo dizajna. David Raup, profesor geologije na Harvardskom, Ročesterskom, i Čikaškom univerzitetu, kaže: "Trilobiti su imali optimalan dizajn koji bi danas zahtijevao dobro istreniranog i maštovitog optičkog inžinjera da ga razvije."24

Ovi kompleksni beskičmenjaci pojavili su se iznenada i kompletno formirani, bez bilo kakve karike ili prijelazne forme između njih i jednoćelijskih organizama koji su bili jedini oblik života prije njih.

Richard Monastersky, urednik Earth Sciences, jedna od popularnih publikacija evolucionističke literature, izjavljuje sljedeće o "Kambrijskoj eksploziji" koja je došla kao jedno totalno iznenađenje za evolucioniste:

"Istraživači imaju otada otkrivene hiljade izvrsno sačuvanih fosila koji nude jedan kratak pogled unazad, u jednu prekretnicu u historiji života. Taj momenat, prije nekih 550 miliona godina, upravo na početku Zemljinog kambrijskog perioda, označava evolucionu eksploziju koja je napunila mora sa prvim kompleksnim bićima na svijetu. U jednom treptaju geološkog vremena, planetom kojom su dominirale jednostavne životinje nalik na spužvu, ustupio je mjesto jednoj planeti kojom vlada široka raznolikost sofisticiranih zvijeri, životinja čiji srodnici još i danas nastanjuju svijet."25

ŽIVI FOSILI
Postoje primjerci fosila stari milionima godina koji nisu drugaciji od njihovih sadašnjih "potomaka". Ovi ostaci su jasni dokazi za cinjenicu da su oni postali, ne kao rezultat evolucije, vec kroz posebno stvaranje:

mrav star 100 miliona godina
Kako je Zemlja odjednom postala preplavljena jednim tako velikim brojem životinjskih vrsta i kako su se ovi posebni tipovi vrsta mogli pojaviti bez zajedničkog pretka - pitanja su koja ostaju neodgovorena od strane evolucionista. Zoolog sa Oxforda, Richard Dawkins, jedan od najistaknutijih zagovornika evolucionističke misli u svijetu, ovako komentira ovu realnost koja poništava same korijene svih argumenata koje on brani:

"Naprimjer, kambrijski slojevi stijena, stari oko 600 miliona godina, najstariji su u kojima nalazimo većinu od glavnih grupa beskičmenjaka. I mnoge od njih nalazimo u jednom već naprednom stadiju evolucije, u njihovom samom startu tj. odmah nakon što su se pojavili.

To je tako da pomislite da su bili usađeni tamo, bez bilo kakve evolucione historije. Nepotrebno je reći, ova pojava iznenadnog usađivanja je oduševila kreacioniste."26

Kao što je Dawkin bio prisiljen priznati, kambrijska eksplozija je jak dokaz za stvaranje zato što je stvaranje jedini način da se objasni pojava života na Zemlji u njegovoj punoj formi. Douglas Futuyma, jedan istaknuti biolog - evolucionista, priznaje ovu činjenicu i izjavljuje: "Organizmi su se ili pojavili na Zemlji sasvim razvijeni ili nisu. Ako nisu, onda su se morali razviti iz prethodno postojećih vrsta, pomoću nekog procesa modifikacije. A ako su se pojavili u jednom sasvim razvijenom stanju, onda su doista morali biti stvoreni od neke svemoćne inteligencije."27 Sam Darwin je prepoznao ovu mogućnost kada je napisao: "Ukoliko su brojne vrste koje pripadaju istom rodu ili familiji doista startale odjednom, ta činjenica bila bi fatalna za teoriju postanka putem polaganih modifikacija kroz prirodnu selekciju."28 Kambrijski period nije ništa više ili manje nego "smrtonosni udarac" za Darwina. Zbog ovoga, Švicarski evolucionista, paleontropolog Stefan Bengston, priznaje nedostatak prijelaznih karika dok opisuje kambrijski period i kaže: "Zagonetan (i zbunjujući) za Darwina, ovaj događaj nas još uvijek zasljepljuje."29

Kao što se može vidjeti, fosilni zapis ukazuje da živa bića nisu evoluirala iz primitivnih u napredne forme, nego da su se umjesto toga pojavila iznenada, naprasno i u jednom savršenom stanju. Ukratko, živa bića nisu postala evolucijom, ona su bila stvorena.



Jedno cudo koje zbunjuje evolucioniste: OČI TRILOBITA
Trilobiti, koji su se odjednom pojavili u kambrijskom periodu, imaju jednu ekstremno-kompleksnu gradu oka. Sastavljeno od miliona sacasto oblikovanih malih djelica i jednog dvostruko-lecnog sistema, ovo oko, po rijecima profesora geologije Davida Raupa, "ima jedan optimalni dizajn koji bi bilo moguce kreirati jedino u današnje vrijeme i to od strane krajnje dobro obrazovanog i maštovitog inzinjera-opticara". Ovo oko se pojavilo prije 500 miliona godina i to u ovako perfektnom stanju. Nesumnjivo, iznenadna pojava jednog tako cudesnog dizajna ne moze biti objašnjena evolucijom, što dokazuje postojanje stvaranja. Povrh toga, sacasta grada oka trilobita je prezivjela do naših dana bez ijedne jedine promjene. Neki insekti, poput pcela ili vilinskog konjica, imaju istu gradu oka kao što su imali i trilobiti.* Ova situacija opovrgava evolucionu tezu da su ziva bica evoluirala napredujuci od primitivnih ka kompleksnima.



--------------------------------------------------------------------------------

(*) R.L.Gregory, Eye and Brain: The Physiology of Seeing, Oxford University Press, 1995, p.31


Natrag Glavna Stranica Naprijed


FUSNOTE
19 Charles Darwin, The Origin of Species: A Facsimile of the First Edition, Harvard University Press, 1964, p. 179.
20 Ibid, pp. 172, 280.
21 Derek V. Ager, "The Nature of the Fossil Record", Proceedings of the British Geological Association, Vol 87, 1976, p. 133.
22 Mark Czarnecki, "The Revival of the Creationist Crusade", MacLean's, January 19, 1981, p. 56.
23 T. Neville George, "Fossils in Evolutionary Perspective", Science Progress, Vol 48, January 1960, pp. 1, 3.
24 David Raup, "Conflicts Between Darwin and Paleontology", Bulletin, Field Museum of Natural History, Vol 50, January 1979, p. 24.
25 Richard Monastersky, "Mysteries of the Orient", Discover, April 1993, p. 40.
26 Richard Dawkins, The Blind Watchmaker, London: W. W. Norton 1986, p. 229.
27 Douglas J. Futuyma, Science on Trial, New York: Pantheon Books, 1983, p. 197.
28 Charles Darwin, The Origin of Species: A Facsimile of the First Edition, Harvard University Press, 1964, p. 302.
29 Stefan Bengston, Nature, Vol. 345, 1990, p. 765.

Takvog te volim.