Čaša polupuna finog crnog vina

Uglavnom, ljutnja je skroz korisna i super emocija, osim kad za nju nemaš vremena. Ljutnja je za natenane. Da se osoba s druge strane stigne objasnit, da se ljutnja bolje izrazi i preciznije prenese, da se kroz ljutnju uspije proć, kao kroz goreću zgradu i spasi se, a ostave ta neka zla koja te ljute da izgore, dok se s osobom koja je nagazila granice i potaknula ljutnju držimo za ruke. I nakon ljutnje treba valjda zalit zgarište ledenom vodom (oprost, mir, pomirene i sve što ide s tim).

Jap. Ljutnja kad nemaš vremena je flaming fire usred prsa. Ne mogu izložit ljutnji ljude i onda otić, ostavljajući nekontrolirani požar da tinja u meni, njima, u svijetu oko nas (posebno kad je riječ o obitelji i nezrelim članovima obitelji - dobno ili mentalno nezrelima, isto ti dođe). Baš je gadno kad saspeš ljutnju na nekoga tko je onda nosi, ne znajući što, kako zašto, kome kako...

Danas nosim kuglu ljutnje u prsima i teško mi pada, toliko da bih najradije legla na kauč i svu energiju uložila u stišavanje stihije koja me obuzima. No, moram raditi, živjeti, hendlati klince i sve i to me umara.

Ljutnja sebe nameće kao prvo i bitno (a i je), a život i svakodnevne obaveze vrište - ja ja. Sretan mi danas bio dan. :p