*Babinjak*

Ima tome već dosta vremena, a u fazi kad mi je samopouzdanje bilo ravno dnu močvare, frend me pitao: Što bi htjela raditi da znaš da će sutra biti smak svijeta?
Iako mi je u tom trenutku pomisao na smak svijeta zvučala fantastično, idilično, završno i oslobađajuće…pokušala sam zamisliti što bi to bilo, što bih rado radila…kao ono..zadnje! Rekla sam da bih vjerojatno bila sa svojom djecom…da bih letjela balonom…i koješta.
-Ma ti si u ku*cu! – reče on meni s podsmijehom.
: Zakaj?...Kaj bi ti radio? – zbunim se…
-Pa ševio bih! Nema bolje smrti….a ona bi letjela balonom…pa kaj ti ne bi bilo najljepše ševit se!?

Ja sam tada zaista iskreno pomislila nešto vrlo plitko, jadno i ograničeno o njemu. Pitala sam se od čega se sastoji život muškarca? Što su za muškarca najbolje uspomene, najjači doživljaji.
-Pa Pam, koji je tebi..? Seks je SVIMA plafon na ljestvici užitaka!!

Mislim, kaj god rekla…ispada da sam aseksualna ili još gore – frigidna. A nisam. Seks mi je…dobar! I to je sve. Ne NAJ i ne bljak. Dobar. Kao sladoled. Kad ga se sjetim i kad ga konzumiram – super mi je. No..nije mi presudan…da bih o njemu razmišljala..maštala i priželjkivala ga stalno i uvijek. Nije.

Da me ljudi osuđuju zbog takvog stava, znam.
Čak se tu i tamo preispitujem zar sa mnom stvarno nešto nije u redu…ili zaključujem da ostali lijepe uspomene i emocije vežu uz seks…i u tome smo različiti.
Uglavnom bih takva dumanja ostavila bez konačnog zaključka a zadovoljna mišlju da sam čak možda u boljoj poziciji, jer ne moram podjarmiti svoj život fizičkoj potrebi da se ševim.

A otkud meni uopće takav stav?
To se zapravo nikad nisam pitala.
Do danas. Do trenutka koji me duboko prodrmao…iznutra. (iskreno, mrzim te situacije u svom životu, kad me nenadana glupost strese do kosti)
Glupost, poput pjesme na radiu. Kao da sam šiparica koja gradi svoje stavove prijemčivo s tekstovima pjesama…tamo daleko negdje..u pubertetu.

Al' kaj sad….dogodilo se…i shvatila sam da se dogodilo.
''Don't forget it was real
Do you remember the way it made you feel?
Do you remember the things it let you feel?

When you love to your limit
You gave all you're given
Who you gonna pray to when you're there?
Will you find out that there ain't no other love
No other love for you?''
Link

Iz obične situacije…na kavi uz slaganje nekih dokumenata i mailanja….dogodio se 'trenutak'. Kao da me pjesma pitala….
…a ja sam potpuno svjesno odlutala tamo…od čega sam pobjegla, zakopala duboko…zaključala u debelu škrinju…i bacila ključ.

Sve je odjednom postalo živo…stvarno…sva sjećanja, slike, okusi..mirisi…osjeti svih vrsta…sve.

Bio je dosadnjikav dan na blogu. Nije mi radilo baš ništa. Nisam imala ni temu o kojoj bih razmišljala. Tada sam prvi i jedini put pokušala 'iskoristiti' ono što iskrica zapravo predstavlja. Zanimalo me što bi mi mogla ponuditi pretraga profila..ako postavim određene parametre.
Ukucala sam pretendirane godine, visinu, težinu, (ne)bračni status…i horoskopski znak. Djevice.

Poklikala sam par profila i nisam našla ništa što bi me zainteresiralo.
Dok nisam kliknula njegov.
I ono što sebi najteže priznajem….ne sjećam se ničega iz njega. Osim fotografije. Na koj je bio, za mene, najljepši muškarac na svijetu.
Ta poplava ushita zbog neodoljive privlačnosti na fotki…totalno me paralizirala u pokušaju da se javim. Jednostavno nisam znala sročiti išta dovoljno dobro. Zato nisam ništa ni poslala.

(ne)srećom…on se javio meni.
Mislim da s nikim nisam tipkala veće gluposti i nebitne stvari…kao s njim. Odmah me zvao na kavu. Ja sam to, naravno, damski odbila (kao..nisam ja laka)…do sutra!!!!

Čim smo se susreli, ja znam…evo i priznajem, bila sam zaljubljena. Apsolutno sve na njemu i u svezi s njim je bilo savršeno za mene. Njegovo držanje, glas, sadržaj razgovora, maniri…miris, pokreti…pogled.
Kad smo se rastajali….u mraku pred kafićem, sjećam se da sam se lagano propela na prste i malo pomakla unaprijed….od silne želje da me poljubi. Shvatila sam svoj performans u nano sekundi pa se iskontrolirala…a on je ostao suzdržan.
Čitav svijet mi se pomaknuo.
Hormoni sreće natopili su mi cijelo tijelo kad je poslao sms da mu se sviđam i pitao me bih li ponovila susret s njim.
Ne mogu sada prepričati čitavu vezu…iako se zorno sjećam svakog detalja…ali ono što znam, je to da sam ja….svakim atomom svog tijela, duše i srca…živjela i osjećala ..do tada, potpuno nepoznate emocije ikad.
Pa ni sad ne mogu reći da je to bilo samo tjelesno..samo dobar seks….bilo je to, puno toga. Bio je to miris lavande, dobar blues, ukusno vino, topli dodiri, smijeh, nježnost, ples..glasni uzdasi orgazama..jutarnja kava, ptice na voćki, miris trave na mjesečini…njegov narančasti ogrtač…bijela košulja…tamne oči…
I bila sam to ja.
Ta neka ja…koju nisam poznavala….a jako mi se sviđala.
Bila sam sretna.
Voljela sam.
Čak i kad je kraj bio kraj…ta ljepota, slatkoća ..mene, njega…bila mi je….ne znam, potrebna. Potrebna. Kako prestati biti to što je bilo tako lijepo? Neizrecivo?

Ako samo o tome razmišljam…onda mogu razumjeti da ljudi čine sve…žele to nešto, što im je bilo tako dobro…i da se zbog toga kompromitiraju, sramote, izlažu ruglu…i tko zna čemu. Pa makar to nazivali samo seksom.
I ja sam to sebi radila. Sramotila sa. Iako sam bila uvjerena da to radim disciplinirano, sofisticirano….ne onako manijački…dosadno, naporno i progoniteljski. Ne.
Ali tražila sam tiho..i najmanju priliku za vratiti ono…što sam bila.

Zapravo, to mi nikad nije vraćeno.
Više je kao…pomoć dami u nevolji.
Seks.

Više nisam bila sretna.
Glumila sam da sam open minded, da znam odvojiti seks od emocija…i da me zapravo privlači samo seks. Zavaravala sam se u nadi da će mi on vratiti ..ono što sam bila. S njim.
Potpuno potrgana, smlavljena od deformacije same sebe…rekla sam: Ti kao da nisi znao što bi sa mnom…pa eto, kad sam već tu…poševit ćeš me!
Njegov odgovor je bio: Vidiš da je naš zadnji susret zapravo bio edukativan za tebe.

Tek tada…osjetila sam sav sram svijeta.
Ne bol, ne patnju..ni mržnju…ma ni razočaranje.
Sram.

Sram što sam izgubila sebe…i to ne onu, koja sam nakratko postala…već i onu prije, koja sam bila.
Ja više sebi nisam mogla reći tko sam….a svaki pokušaj da se vratim, spasim…izgledao je jadno i nisko. Ne postoji gumica za brisanje…nas samih. Onakvih kakvi nikad ne bismo željeli biti, postati. Ništa nije moglo prepraviti moj osjećaj gubitka dostojanstva.

Samo vrijeme.

Kad sam odgmizala iz prašine dna na koje sam pala….samoj sebi sam opalila šamar. Samoj sebi sam postala despotski sudac, koji mi je presudio doživotnim iskupljenjem. Nikad više.

I znam…duboko u onoj škrinjici…piše da sam dosegnula svoj limit. Vrh emocija i osjećaja pripadanja onom nečem što je potaklo drugo biće. Muškarac.
I nikada prije…i nikada poslije…ta se granica nije prešla.
A moja presuda glasi : Bolje ne može, manje od toga – nebitno je!

Možda zato…sudnji dan ..uživam letom u balonu!

heh...kvota 'teških' emocija...zadovoljena. Za ovu godinu :)

da, vele kiša i osjetno zahladnjenje. Ah, što ćeŝ.

Sve je to ..prirodno :))

imati pa nemati... nešto. No ne slažem se da je bolje nikad nemati (što izgubiti...).
-tražimo... bilo što.

Slazem se s hushom

Ne tražimo baš bilo što.