Ručkić krčkić

Od svojih roditelja sam naučila:

- da je ljubav nasilna, mučna, iscrpljujuća i da se ne isplati;
- da je idealizam smiješan, a ambicija poželjna samo u vrlo skromnim okvirima, tek toliko da zadivi susjede;
- da treba biti bolji od drugih, onih koji nas okružuju, ali ne najbolji, jer nas to previše izdvaja i izlaže;
- da je svijet opako i opasno mjesto, a ni kod kuće nije bolje;
- da vjerovati možeš jedino životinji, a ni to baš uvijek.

I da, skrivili su mi to. Jesu. Zbog njih sam emocionalni invalid, premalo ambiciozna s obzirom na sposobnosti, glupavo tašta zbog bezvezarija, ali ne i zbog stvarno bitnih postignuća, u kojima sam preskromna. Zahvaljujem im zbog opreza koji me spasio bezbroj puta i zbog povezanosti sa životinjama, koja me uvijek ozarila i osnažila.

Roditelji su me toliko prepali življenja da sam dobar dio života provela kao kontrol-frikuša: samo kad bih potpuno mogla kontrolirati svoju okolinu, ja bih se osnažila i upustila u istraživanje drugih i drugačijih putova od onih koje sam s njima upoznala. Ali se zato nikad ne bih opuštala. Krivim ih zbog toga! Krivim ih i zato jer takav način života prodrazumijeva i potpuno preuzimanje sveukupne odgovornosti za sve ishode svojih postupaka, a to jednostavno (gotovo) nikad nije tako i nije potrebno - postoje i slučajnosti; postoje i drugi ljudi; postoje okolnosti pred kojima smo nemoćni.

A upravo zahvaljujući tim okolnostima izvan moje kontrole i/ili kontrole mojih roditelja, ja nisam onakva kakvom su me pokušavali odgojiti - ne sasvim. Na njihovim temeljima ja sam ipak sama izgradila puno drugačiju kuću, puno drugačiji svijet od onoga u kojem su oni živjeli, a i od onoga koji su smatrali za mene poželjnim.

Možda sam zato doživjela nerazmjerno velik broj nesreća s obzirom na uloženu promišljenost i oprez, mislim, valjda zato jer sam podsvjesno tražila "rušenje zidova" i "drmanje temelja", a za to su potrebne kataklizme. Koje preživiš. I kad se malo pribereš, kreneš graditi iznova, isprva kaneći isto, a onda skužiš da može i drugačije.

Ali ne možeš izvan svojih granica; izvan vlastite parcele. Ako sam emocionalni invalid, u smislu da ljubav smatram rizičnom, zatirućom i zato nepoželjnom, ako sam nepovjerljiva prema ljudima, teško da ću sad postati veliki filantrop i bezuvjetno ljubiti svakog bližnjeg i daljeg svoga, a kamoli tuđinca... Što opet ne znači da ne mogu spoznati važnost ljubavi, njezinu moć, ali i njezine dosege, ograničenost i zapravo, rekla bih, prilično realnu vrijednost s obzirom na prilično realnu cijenu; ili da nikada neću voljeti. Hoću. Jesam. Ali puno, puno drugačije nego većina drugih ljudi. I uvijek uvjetno. I uvijek privremeno. I možda zato sretnije od zabludnika koji misle da bi moralo biti bezuvjetno i vječno. Ne znam. Jer sam odveć ograničena da bih mogla znati.

Ako mislim da su posljedice mojih postupaka uglavnom (ali ne uvijek!) moja odgovornost, bit ću oprezna, odgovorna, promišljena, ponašat ću se socijalizirano, ali samo u onoj mjeri u kojoj se to poklapa s mojim vlastitim pravilima; jer, ako pogriješim, nitko neće zasukati rukave i odživjeti MOJ život! TO sam naučila već prije 30. godine života. I zato mnogima djelujem asocijalno, a stvarno me nije briga zbog toga, jer jesam, jer ZNAM da njihovo odobravanje praktički nikada ne unaprjeđuje moje ŽIVLJENJE. Iako ga njihovo neodobravanje, ako/kad postane djelatno, može zagorčavati.

Mogla bih ja sad nabrajati unedogled, ali zaključak je prilično banalan: trebamo osvijestiti svoju ograničenost i pronaći načine da unutar vlastitih ograničenja budemo sretni. Je, drugi su nam štošta skrivili - ne samo roditelji, nego kompletan Zeitgeist, na koji jednostavno ne možemo biti imuni. Trebamo biti otvoreni prema vlastitoj kvarnosti, nemoći, ovisnostima, trebamo biti spremni na dvije godine nekontroliranog plakanja (u mojem slučaju), na bijes koji više nema kamo, jer su mu uzročnici ili umrli, ili su već tako jadni da ih nemamo srca na njih usmjeravati, na vlastitu taštinu koja nam ne dopušta nekoga satrti svojim bijesom i optužbama, trebamo ožaliti svo ono vrijeme u kojem smo mogli biti mi, samo bitno drugačiji, valjda sretniji, trebamo zaista, zaista širom otvorenih očiju pogledati svoje batrljke, ne samo one emocionalne, nego sve, i tjelesne, jer da, ja već mjesec dana podnosim prilično gadne bolove od artroze, koju imam zato jer me mati namjerno onemogućavala u svakom obliku tjelovježbe, a otac u plesu (da se ne prokurvam!), za koji sam bila darovita, dakle, ja imam artrozu zato jer se još u djetinjstvu nisam razvila kako treba, a onda sam bila zaista nemoćna, i jer sam omrznula sve što bi mi sada koristilo, ali sam jako zavoljela sve što mi sada šteti (slatkiše i sjedilački način života), i da, opraštam im, jer je to zbog njihovih slabosti, zbog njihove nesposobnosti da se nose s rizicima koji su prijetili MENI, za svoje su se nekak već pobrinuli... Treba sve to sagledati. I ne raspasti se od užasa.

I biti bijesna.

A onda jako, jako, jako tužna.

I ne ide drugačije. Ne uči se na tečajevima. Ne ovisi o korporativnoj kulturi. Niti o politici.

Sasvim je osobno.

I zbilja se napatiš.

A znaš da ćeš umrijeti. Možda čak vrlo uskoro.

A pogle ovog parazita iznad! Jebote, kak se taj uspije uhvatiti za najnebitnije u svakom mojem zapišu, to bih već mogla smatrati i talentom! A tek koliko force ulaže u surfanje, jebote, da mu se da toliko plakati zbog sebe, valjda bi se do 80. godine života isplakao i konačno ugovorio taj svoj famozni "first date"! ;-))

Kad čujem glasove, pokušam razumijeti. Onda skužim da je sve to kaos. Jebga, pa i u ovom kaosu sam se nekako snalazio. Bojim se te zbrke oko sat vremena. Onda se sve utiša, osim bola u zglobovima nogu ( reuma ). Ima jako puno mudrosti u onom običaju da se ljudi nekom mole za laganu smrt....

Ajoj, Medo, ti bi opet neki crnjak... Nisam ti ja za to. Uostalom, život i nije o smrti, koja je tek trenutkić cjelokupnog našeg postojanja. Jako bitan trenutkić, jer da sat ne otkucava, mogli bismo biti katatonični sve do zadnjeg otkucaja, ali, vjerujem, zbilja nije presudan. Osim toga, ako baš moramo, i tu imamo kontrolu - kad prejako boli, možemo to ukinuti. Zauvijek. Ali, zašto bismo? I bol je življenje.

Ovom novinaru gore sam stavio komentar:" Ako sam nešto imao, Ti, sigurno ne znaš što je to. Ne komentiram tvoje spsobnosti osim one koje daš na uvid, a to je jako jadno a još više jako promljenjivo. Možda me već sutra počneš jako uvažavati a i icijeli blog. Nikog drugog nemaš. ( na ignoru sam )
Oprosti i hvala na prostoru VV. ( 70 000 ljudi dnevno čita njegove komentare a on se zainatio na naš blogić )

Vega, od crnjaka se krećem uvijek prema gore....i prema boljem...

Medo, znaš li ti da ja tebe zbilja volim? Ne bezuvjetno, uopće ne stalno ili uvijek, ali onak, otprilike, da. Prilično.

A sad bum si i ja malo crnjaka natočila da mi vrijeme brže prođe. Do ručka, ne do smrti ;-))

OK, ručkić treba malo odstajati, a ja ću malo tračati...

Ovak: kokoš je tipičan primjerak kulture okrivljavanja, a toga uopće nije svjesna - valjda zato jer okrivljava cijelu mainstream kulturu, a ne pojedince ili lokaliziranu kulturu. Shvaćam ju: rano je izgubila roditelje, prepala se, odgovornosti za sebe prije svega, o društvenoj odgovornosti je počela razmišljati kad je skužila da tak može skrenuti misli s osobne, izrodila je djecu da bi sve to pokusno provjerila, i ukratko, ponašala se katastrofalno neodgovorno, a eto je, živa i zdrava, djeca takva kakva jesu, ni bolja ni gora od druge, i sad bi mogla odahnuti, ali jock, ne, ona još uvijek svoj kažiprstić treba upirati nekamo, ne prema sebi, naravno.

Boža: žena koja nikad nikoga nije znala odjebati, pa ni mene. Krivim ju zbog činjenice da sam ja to morala učiniti, i to javno, za obje. Još uvijek ju cijenim i volim i zaista bih voljela kad bi ona uspjela svu tu energiju koju troši na besmisleno zarađivanje i još besmislenije trošenje usmjeriti na odjebavanje viškova, njegovanje podržavajućih, plakanje zbog stvarnih boli, radovanje zbog stvarnih uspjeha, a svoj humor upogoniti za amortiziranje boli, a ne za bezvezne zeke-peke u plićini plitkih predaha.

Krelec: politički retard. Šteta što je jedan segment njegove osobnosti uspio obezvrijediti sve druge. Iskreno, zavidim mu na životnoj infrastrukturi i obrazu od opanka koji je uspijeva pravdati - da ja imam isto, vjerojatno bih se žderala. Dakle, ne želim isto. Ali bih voljela da mi je bar malo sličniji u okrivljavanju sebe i drugih, jer bi mi bilo zbilja zabavno koristiti benefite koje nisam zaslužila bez imalo osobnog grizodušja.

Svi ostali: luzeri. Da niste (da nismo), za ovu debilanu ne bismo imali ni volje, ni vremena. Je, je, je, i ja sam dugo racionalizirala da ovo sve skup ima smisla... Nema. Ako se ne kanite jebati, ako niste dovoljno skromni da se uparite s oštećenim polovnjacima - nema! I to je to. Jedino što nas ovdje može zadržati jest:

a) mogućnost izgradnje "uspješnijeg" identiteta;

ili b) mogućnost javnog ventiliranja osobnih dvojbi.

Postoji i c), a to je krajnji očaj ubijanja vremena jer se nemate snage ubiti. I to je OK. Samoubojstvo treba biti teško, jer inače život ne bi vrijedio puno.

Ja sam b) i to mi je OK.

A sad idem ručati.

:)

ja sam c)..dobro, ne baš tak striktno, jer nemam se namjeru samoubiti, ali dođem tu fakat kad mi je dosadno, a ništ mi se ne da delat..skoro ko i na fejs..samo kaj tam češće ostvarim neku komunikaciju, interakciju, whev..pa makar samo i stikersima..za razliku od ovog bloga i sajta općenito (nije uvijek bilo tako.. .sjećam se i ludih provoda ovdje i svoje ovisnosti o ovom blogu :) )

b) mogućnost javnog ventiliranja osobnih dvojbi,..hm.. već dugo ne dvojim ni o čemu. Možda bih ponekad ventilirala svoja (ne)raspoloženja, al kad pročitam naslovnicu, ne da mi se. Čemu? Ionako nitko nije u mojoj koži.

a bila sam i a) u pokušaju i b) u pokušaju :))

a kaj se naukovanja od staraca tiče, gotovo identične lekcije sam naučila.

ili sam ja lekciju o ljubavi krivo spokopčala..pa zato i krivo naučila

- da je ljubav uvijek negdje drugdje

a kaj se artroza tiče, možda nije skroz njihova krivnja..

ja sam se sportom intenzivno bavila do upisa na faks i cijeli život nekakvu rekreativu, bar povremeno furam, a opet, artris i tendinitis svako malo saniram

mislim da je tu godina proizvodnje presudna :)

"trebamo ožaliti svo ono vrijeme u kojem smo mogli biti mi, samo bitno drugačiji, valjda sretniji, trebamo zaista, zaista širom otvorenih očiju pogledati svoje batrljke, ne samo one emocionalne,.."

da, trebali bi, al prilično je teško to odžaliti i prežaliti :)