Čarobni brijeg

Iznad moje glave na unutrašnjoj strani kupole hibernacijske kapsule titrale su brojke. Promatrao sam blijede ledice digitalnog sata koji je mjerio brodsko vrijeme. Nemoguće. Trebao sam se probuditi nakon još barem sto ciklusa.

Uzaludno sam mentalno trljao kapke, jer me ruke i prsti, a bogme ni tijelo, još nisu slušali. Znao sam da su igle u žilama u mene dosad ispalile tek prvih nekoliko doza svega i svačega, za odleđivanje, za buđenje, no glukoza za mišiće stiže pred sam kraj. Dehibernacija ne ide brzo. Nije to jutarnje buđenje pet do osam. Lezi mirno i čekaj, rekli su mi spuštajući pokrov mog lijesa ako pođe po zlu, odnosno, kapsule ako sve ipak prođe kako treba. Nisam mrtav, očito. Valjda.

Morat ću ipak pretpostaviti da je ovo nije predvorje Vječnosti, jer ako sam mrtav, moje su dužnosti i uopće postojanje prilično besmisleni. Dakle, ipak nevolje. Buditi policajca prije kraja putovanja nije bila dobra vijest.

Mislim, čemu to? Pa, svi su putnici spavali. I neće se buditi do kraja. Ne možete ni zamisliti koje su to uštede na ovakvom putovanju. Nije ovo milenijski kruzer za zabavu pa da posade ima koliko i gostiju, jer se gospodu treba ugojiti, napojiti i zabaviti između luka i razgledavanja. Ovo je teretnjak. Ukrcaš se, zalediš, odspavaš i trošiš tek malo struje za kapsulu. Ovi putnici ne plaćaju. Odradit će kartu na novom, netom teraformiranom patuljastom planetu prema kojem smo jurili.

Vozili smo koloniste, naravno.

A moram priznati i da me brinuo onaj paranoični, murjački instinkt koji mi je od prve odmrznute misli udarao po nekom mentalnom zvoniku preblizu za moj ukus. Možda su nas bordali? Glupa riječ, podsjeća me na snijeg i skliske nevolje. Srećom, ondje kamo idemo temperature ne padaju ispod deset, petnaest, čitavu godinu. Što, siguran sam, neće spriječiti nekoga da oprlji klimu pod nekim krovom i rasprši dovoljno umjetnog snijega za skijačinu.

No, da. Alarm.

Ne, ukrcavanje nasilu. Pa, svemir je velik, put je dugačak, brod je brz. Koliko se ja kužim u fiziku, morali smo prvo stati, usporiti barem. Moguće je. Ali, hej, svemir je velik. Mi smo mali. Bila bi to najlošija sreća da smo u tom, svakog dana sve većem svemirskom prostranstvu baš mi naletjeli na pirate. Ili nekakve gladne kukce. I koja bi onda poanta bila buditi me uopće?

Da se MUI zaigrao pa nešto zabrljao, probudio bi kompjuteraša, ne? Ja sam imao sasvim specifičnu ulogu na ovom brodu, zapravo, na odredištu. Trebalo je organizirati, podučiti, uspostaviti neki red. Svi će biti mamurni od puta. Po rasporedu mene je trebalo buditi tek malo prije dolaska. Izgnjavili su me da memoriram rasporede, zaduženja, imena, lica, psihoprofile. Moj mentat pamti, ako treba onda se i ja sjetim, ali to je bila samo rezerva u slučaju da podaci nestanu, ako brodska inteligencija poludi pa pobriše, ako ... Ako.

Dakle, nije dobro. Još nešto ne valja osim očiju koje su me svrbjele, mišića koji su se gladni grčili i mjehura koji se već neko vrijeme punio, punio ...

Da je neki kvar, mehanika, motor, oplata, što već, a što ja znam o tome? Ova skalamerija sa sobom vuče nanobote, servisere, uspavane inženjere, rezervnog navigatora ako kurs ode u krivo. Da su i kapsule otkazale, lokalni šerif, to jest ja, ne bi mnogo riješio. Već sam se dobrano naljutio. Neka. Adrenalin će ubrzati buđenje. Jest da je to stres, ali teško funkcioniram bez toga. Zato i jesam službenik reda i mira. Da guram olovku po papiru, virtualnom naravno, da pritišćem tipke pred nekom javnom konzolom, prošvikao bih u tjedan dana. Daj mi frku, daj mi novo, daj mi zagonetke, i ja sam živ, živ, živ.

Ali, čekaj malo, kako znam da je samo mene probudilo? Pretpostavka je majka svih egocentrika, reče mi jednom jedna, ne znam, jedna moja, bivša očito. I da ljudi poput mene nikad ne prerastu fazu: ja sam čitav svemir. Ne prerastu, samo se prikriju. I kad misle da su sami, a to često misle, zavonjaju im pelene. Živopisno se izražavala, to joj priznam. Zapamtio sam joj to.
No, onda, jesam li jedini u svemi... budan u brodu?


Matica umjetne inteligencije, tako su zvali taj komp u srcu našeg broda veličine omanjeg meteorita, MUI - krajnje je nemaštovito ime, rekao bih da me itko pitao. Nisam ga namjeravao tako zvati. Kako shvatiti zaozbiljno nešto što zvukom podsjeća na križanac teleta i puisa?

- MILOVANE, gdje si, sine? - smatrao sam da su te riječi, zakrkljane bolnim grlom i još krutim glasnicama, posve primjerene nakon kriosna. Vjerojatno su mu još na početku uprogramirali ljubopitljivost, nema inteligencije bez toga. I da me je pitao da kakav Milovan, rekao bih mu da je on za mene još od ukrcavanja Matica Informacija Laprdavih Oktodecilijun Vintilijuna Logaritamskih Nanolupeža i točka.

Ali, lupež nije pitao. Ni glasa od inteligencije.

OK, morat ću sam. Što znam?

Znam da kapsula radi. Redoslijed je pravilan. Kad su nas na vježbama pokusno smrznuli na dva dana, mentalno sam popisao kojim redom ide buđenje: zagrijavanje postepeno, zasićivanje kisikom zraka ispod poklopca, ubacivanje tekućina, adrenalin, lagana masaža, poklopac se diže uz šištanje hidraulike, naslon me lagano podiže u sjedeći položaj i onda se automatika povlači i ostavljen si sam s ukočenim udovima i bolnim mjestima. Kliziš van, ne iskačeš kao oparen, kao spreman na bitku ili bijeg.

Samo polako. Dovraga. Katkad mislim da bi bolje bilo da nisam ni spavao čitav let. Ja i Milovan sami u hipersvemiru. Samo što bi mi vjerojatno brzo dosadilo. Nema prozora na generacijskom brodu. Mislim, čemu? Za koga?

Kisika imam, barem pod kupolom. Temperatura s vanjske strane ista je kao ovdje unutra, jer je pleksi jasan i providan, nema kondenzacije. Očito je da kontrola okoliša funkcionira, mogu slobodno pretpostaviti da je i tlak kako treba, vjerojatno i mješavina za disanje. Možda se to automatski uspostavlja kad se aktivira buđenje na kapsuli. Nisam pročitao baš čitav brodski inženjerski priručnik. Uostalom, nije da imam izbora. Nigdje iznutra nema dugmeta na kojem piše: Zamrzni me opet, jer ja ustao još ne bih.

A možda je Milovan skrenuo pameću?

I to se događalo. Umjetna inteligencija, ovako složena kao ovaj naš, koji podatke mora skupljati i obrađivati stotinama godina, i posve sam, prema davno napisanim linijama koda, donositi odluke o kojima ovise tisuće života kolonista, pod presingom činjenice da mu je zadatak da nas sve preveze preko ljudskom poimanju teško zamislive praznine ... Morao je biti pametniji od čovjeka, brži, stabilniji. U praksi su se pokazali vrlo pouzdanima.

No, ipak, postoji rezerva i za nju zna samo nekolicina inženjera. I ja. Mali je MUIca, zamjenski mozak, skriven, uspavan i posve sposoban prihvatiti se ostatka zadatka ako netko od nas aktivnom kompjuteru pogasi sve više logičke razine. I otpjeva pritom neku pjesmicu iz djetinjstva šenule inteligencije, tek tako, zbog odvlačenja pažnje.


Nisam se još mogao ni micati, ali već sam bio spreman na sve.

Uvijek postoji i glupa mogućnost da se sat u kapsuli pokvario, pa smo se doteglili do nove planete i stanje je uredno. Bezveze se brinem. Lijepo ću pričekati, kao što su mi rekli, protegnuti se, ustati, popiti onu odvratnu, bljutavu mješavinu elektrolita i nekakve mineralne tekućine, prošetati brodom i baciti se na redovni posao. E, i to znam.

Ali, nisam ja te sreće. Zvuk kojim se kompjuter oglasio unutar moje minijaturne kapsule bio je nepodnošljivo pretih. Uopće ga nisam razumio.

- Aj, pojačaj malo, Milo.

Vjerojatno je samo uviđavan, prokletinja prepristojna. Takve ih rade, znam ja to. Ljudi bi inače s njima nakon nekog vremena podivljali. Svašta se događalo u prvim danima raseljavanja. Demontaže zvučnika, razbijeni senzori, počupani optički kablovi po čitavom brodu. Veliki dio društvenih rutina umjetne inteligencije morao se potrošiti u cilju međuinteligencijskih suživotnih odnosa. Najlakše je za sve okriviti neku prepametnu kantu koju ni ne vidiš, a svako se malo javlja iritantnim zvukovima i alarmima. Meni je razumljiv taj svemirski vandalizam. Ljudi smo, ne?

- Kako se osjećaš, Braco? - ljubazno je prelo računalo supersvemirskog broda. Znao sam i to da će me nervirati što je iz mog dosjea izvukao taj moj nadimak iz djetinjstva. Sve samo da se ne nerviramo, da smo si prisni, da zaboravim da je sklop lampa i prekidača. Dobro, malčice je složeniji, znam. Svejedno. Bolje i to nego da se pretvaramo da sam mu ja nadređen, po činu zemaljski narednik Denis Marton. Da me tako zove, brzo bih zaboravio da on mene ne mora slušati, ako ćemo pravo, po zakonu i programu. Niti činiti što mu naređujem.

Milojko je mozak, znao sam i to. Ako imam sreće, surađivat će sa mnom. Jer tijekom leta me zapravo ne treba. On pilotira, on je gazda. Kad se iskrcamo, Milovan ostaje u orbiti. Za teren imamo druge robote. Manje pametne. Manje svestrane i manje prilagodljive. Podređene.

Meandriram. Misli mi vrludaju, a ne znam ni koliko je sati, a kamoli je li mi život ugrožen. Da život, misija, bogati. Hajde, Braco, prikupi se.

- Dobro sam, hvala - ubih se od pristojnosti. Ajde, za početak, neka mene i finoće. - Ovaj sat tu unutra, radi li dobro? Je li sve kako treba? Mislim, jesmo li sigurni?

Mislim, što me budiš ovako rano, majmune? Tulum od sinoć mi je još malo u magli, tijelo vrišti dok mi krevet nježno masira najveće mišiće i priprema me za nešto smanjenu gravitaciju koja će me pribiti na metalni pod.

- Aha! Uključio si i gravitaciju. Hajde, pjevaj mi izvještaje dok sam još mamuran. Što je pošlo u nevolju?

Milovan je poslušno (ma lažno poslušno, znao sam ja) podigao poklopac kapsule i spustio golemi ekran sa stropa bliže mojim očima, nakrivivši ga prema meni kako bih lakše pratio rijeke podataka koje su klizile niz ekran.

Da, da, dobro. Evo, uključujem meta, mega, onog mentata u glavi. Jest da me košta vlastitih misli, kreativnog prostora, intuicije, inspiracije, logičnog zaključivanja kad me preuzme, ali što sam brz i pametan kad radi, to nije istina. Morao sam ga ugraditi, to je bio jedan od uvjeta za ovaj posao. Da nisam, sad bih mjesecima čitao Milovanove izvještaje, sve šifrirane i kodirane samo ne znam radi koje i čije prijetnje. Nema veze, sve u rok službe, naredniče.

Čitanje je i ovako potrajalo. Čuj, čitanje, teško da bi se to tako moglo zaista zvati. Ja sam morao samo gledati u dobrom pravcu, u ekran, mozak na pašu, a mentat je odradio kodiranje, dekodiranje, razumijevanje, povezivanje, sve u milimilisekundama. Nakon toga ja sam, samo tako, znao. Informacije su se trenutačno povezivale s ostalima u mom sjećanju, aktivnom umu i kratkotrajnoj memoriji. Premda je malo nastala gužva na neuronskim vezama, kao nekad s internetskim vezama kad se previše ljudi na njih kačilo. Treba se samo prepustiti, mentat će odraditi. U suprotnom, naravno, glavobolja, nervoza i paranoja da će se sve zaboraviti. Opustio sam se.

No, saznao sam neke informacije koje nepokretan nisam i sam već dosad zaključio. Isključio sam mentata.
Ne, nisu nas bordali. Nemamo rupu u oplati, ne ispuštamo atmosferu. Svi drugi ljudi su i dalje sretno smrznuti. Nismo usporavali. Ali, bogme nismo ni stigli. Sat u kapsuli je radio. Nismo prevalili ni pola puta.

Alem te volem čitat!! :*****

S guštom sam pročitala do zadnje riječi...

hvala, djevojke, upravo je završila, pa reko ... :)

daj još. šibaj na mejl čitat ću u pemziji jer prije ne stignem. pliiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiz

eno ti otišlo na gmajlu :)

Dobro je ovo, bez greške.

:) joj

gmajlo i ja se volemo snažno:)

ihaj haj :))

hush, jel boli? a lijepo sam upozorila u naslovu :)

a-je.. al sad treba dočekat nastavak.. (gore neg djedmraza pod borom).

Ti si na početku Odiseje u svemiru 2001.?

Gravitacija se ne može poništiti ili uključiti!

sutra, hush, bilo bi predugačko :)

e, house, ako igdje, onda pred kraj :) ako o priči pričamo :)

a gravitacija se može isključiti na MOM brodu :)

s trka na tebe :)
skidam kapu

fuck *treka

Nastavak :-)).