Čarobni brijeg

Krevet se počeo podizati. Ekran se prilagodio mom novom kutu gledišta i u jako umanjenom mjerilu prikazao međuzvjezdanu rutu kojom smo putovali. Plava točka na crvenoj crti, između nekih bijelih, nečitljivih natpisa. Podatak o brzini. Zelene oznake za neprobijeni trup i da su svi sustavi zdravi. Jednostavno je ovo, za debila kakvog me, ovakvog s isključenim mentatom, umjetni um očito držao.

Cjevčica s elektrolitima lagano se gurala između mojih usana. Da je tekućina bila žuća i gorča, mirisnija i oštrija na jeziku, zahvalio bih inženjerima i poželio im sto djevica u raju. Premda, imao sam ja i neki san o pecari na novom planetu, u novom domu. Snivati nije zabranjeno. O destilaciji prvih plodova nove zemlje ćemo malo tiše razmišljati.

Dobro, nema mi druge nego prošetati. Milovan je tajanstveno za sebe zadržao podatke o nevoljama zbog kojih me je probudio. Ono, detektive, detektiraj, je li? Negdje duboko u umu javila mi se proročanska slika svjetlucavih krajeva presječenih optičkih kablova koje držim u šaci. I atavistička, čelična oštrica koja blješti u polumraku. Mi ljudi smo inherentni divljaci, pa što onda? Ako ga odsiječem, imam MUIcu.

- Nećeš mi reći o čemu se radi, a? Tajna, a? - mislio sam da sam se šeretski, ali prijeteći nacerio, ali sam vjerojatno samo malo razvukao usne, dovoljno da mi cjevčica ispadne i da mi se plavkasta tekućina prolije po vratu i prsima. Eto, svinja. Kad sam zao.

- Nije tajna, Braco. Čekam da ustaneš, da sam vidiš. Da se oporaviš dovoljno da popraviš što se spasiti dade.

- Ali, što? Misliš li da je lijepo ako samo nagovještaj daš? Ono, uživam? Ljubav kad se čeka? Reci, pobogu, što je crklo?

Sad sam već noge spustio preko ruba kapsule. Sjeo sam i nije mi se vrtjelo, začudo. Ma, iskreno, bio sam ljut. Jesam li ja predstavnik zakona ili sam umusani predškolac čije osjećajćiće treba poštedjeti gadne istine da je kraj svijeta sve bliže? Da sam mogao, iskočio bih iz kože. Živcira me, jako me živcira.

Ovo je kuća svih nas, svih hiberniranih putnika u novi život, svih embrija životinja koje smo nosili u novi svijet, svih spora i sjemenki, svih zemaljskih dobara koje ćemo zasaditi, obraditi, poroditi, okotiti. Naša privremena kuća dok ne stignemo doma. Iz ovog broda mi izlazimo, a Milojku će ovo ostati jedini dom kojeg poznaje.

Shvaćao sam to, razumio da je umjetna inteligencija daleko od gomile elektronskih, optičkih, laserskih, kvantnih, štoveć dijelova i vintilijuna operacija i odluka koje je svake pikosekunde donosio i razlagao kako bismo svi mi, baš svi, pa i on, ostali živi dovoljno dugo da se Zemljine spore prošire na još jednu nama prilagođenu planetu.

- Smiri se - prokletnik je brundao s visoka, kako mi se činilo, s ekrana nad mojom glavom, ali i preneseno, s trona od jedinica i nula. Nula, da, baš je nula, premda tko zna kako on to u svom procesoru ...

- Crklo je, kako ti to kažeš, istina. Zasad pola krio komora u skladištu. Progresivno otkazuju. Zato sam te probudio. Treba donijeti odluku. Moramo zajedno.

Šta sad zajedno? Odlučivati? Čovjek i robot? Umjetna i prirodna inteligencija? A baš ni ova prirodna nije posve i samo od krvi i mesa. To se događa kad brod nema kapetana da tone s njim. Nego običan abak i policajčinu. I kakvu to odluku treba donijeti, bestraga?

- Imam tri riječi za tebe. Nanoboti. Inženjeri. Serviseri. Zašto ja? Nemam ti ja pojma o tome. Ako je istina to što govoriš, sigurno su ti uprogramirali rutine i za taj nesretni slučaj. Ne može biti da nisu - brbljao sam sve brže.

Na trenutak pomislio da uključim mentata, sigurno bih tako bolje shvaćao, više toga se sjećao iz onih priručnika. Ali sam odustao od mentatskih čarolija. Da je mogao, Milovan bi popravio kvar, ne bi me budio. Ne treba mu još jedan prepametni računar, trebam mu ja, čovjek. Dobro, policajac. Zaštitnik nejakih, dovraga.

- Sve smo to već obavili, Braco. Nije pomoglo. Nanoboti su usporili otapanje. Nije još sve propalo, ali rezultati nisu dobri. Serviseri su počistili nered, prozračili smrad truleži organske tvari. Inženjeri su mi rekli da budim tebe. Onda su se svi vratili u kapsule. Uštede radi. Nije da su išta konačno postigli - umjetni je Milo brundao jednoličnim glasom u kojem sam na trenutak osjetio tugu, rezignaciju, ali sam znao da je to samo odjek mojih smušenih osjećaja s kojima sam se borio od prvih bljesaka svježe probuđene svijesti.

Borio sam se i s plimom straha, navalom besmisla i bujicom očaja koji su opasno prijetili da mi se preliju preko granica koje sam smatrao svojom posljednjom utvrdom razuma. Krio komore u skladištu? Katastrofa.

Da ne bih odjednom sagledao i shvatio sve posljedice strave koju mi je pričao brodski sveznadar, da me ne bi otplavile s obala ljudskosti i svijesti, užurbano sam u sjećanju tražio bolju riječ, sinonime: kataklizma, pustoš, propast, tragedija, jad i bijeda, kaos, nesreća, slom, rasulo, kolaps, debakl ... Ova je misija, prva i sve nekad moguće sljedeće generacije ljudi, nova planeta, novi život, naseljavanje, uzgoj hrane, životinja, biljaka ... sve je to ovisilo o zalihama koje smo smrznute ponijeli u skladištima. Krv mi se ledila u žilama. Od jada sam samog sebe hiberniravao. Dok se sav drugi potencijalni biljni i životinjski svijet nove planete otapao u trulež i gnojnicu.

- A ljudi? Kapsule?

- A, ne. To radi besprijekorno. Crkli su, kako ti kažeš, samo krio spremnici u skladištu. Svi će se uredno probuditi na vrijeme, zdravi, kao što si vidio u izvještaju za svakog od kolonista koji sam ti prvo pustio na ekran.

Da, prvo mrkva, onda giljotina.

Nisam imao razloga da mu ne vjerujem. Ako se smočnica topila, topila se, i kolonija je osuđena na smrt. Na polaganu, bolnu, gladnu smrt. Zalihe gotove hrane neće dugo potrajati. Ako ne možemo uzgojiti novu, dovoljno za nas i prehranu životinja, nemamo nikakve šanse preživjeti do eventualnog novog broda s novim zalihama. A i to je upitno, hoće li nam htjeti išta slati. Udaljenosti su bile takve da su nas odmah zaboravili čim smo upalili motore.

Ipak, odlučio sam se sam uvjeriti. Sišao sam s kreveta kapsule i pridržavajući se za drugu kapsulu, protegnuo noge. Još danas, Braco. Nemaš vremena za pošteni oporavak. Puži, hramaj, vuci se do skladišta. Noga ispred noge. Korak po korak. Idi i nađi uzrok, krivca i rješenje. Ti, da, ti, naredniče Marton.

A tko će drugi?

Prvo ću detaljno pregledati skladište. Ako ono Milovanče nije lagalo, i ako se stvarno sve topilo i raspadalo, ne stojimo dobro, premda su izvještaji na ekranu uredno prijavili uredan status. Ako ništa nigdje nije bilo uništeno, presječeno, ulubljeno, potrgano, očito je krio skladište programski skršeno. Ako nije zakazala mehanika, kako su rekli majstori prije nego što su digli ruke i povukli se u ledeni san, onda je program, naš divni softerski konglomerat koji je Milovan. I to se znalo događati. Zapravo, vjerojatnost softverskog kvara je razlog za rezervnu umjetnu inteligenciju. Samo i zbog broja operacija koje program izvršava u jedinici vremena i vremenskom totalu, broj grešaka se povećava. I što duže radi, više ih je.

No, bolje da ništa ne govorim na glas. Pravit ću se dotičan, začuđen i prestravljen crnom budućnošću koja nam je prijetila. Premda, već sam odlučio. I to sam. Milo me probudio da zajednički odlučimo, ali to nije bila pametna ideja. Brod pun grešaka, umjetna inteligencija koja štuca i preskače poput zagrebene vinilske ploče?

A ne, ja ću sam.

Bok cc sssssss : ))

Pjesnicki nadarena danas : ))))

Nek je kaj stepas....ono stepenice gore dole I spic guzica....upitnik

Sam se treba spremati za ljeto..
kak za zimnicu samo sad skidati

Bitno da nemas hunjacicu ili alergiju

Hehehehhh hunjavicu....

-a kad će 3.? :)

Nađi klopu :-)).