Ručkić krčkić

Ne, ovaj blogek ne ovisi samo o meni; kao ni država, ni moja firma, pa ni sam moj život. Podosta toga ovisi o drugima. I dobrog i lošeg. Međutim, ako drugima pripišem previše toga, kako zasluga, tako i krivica, e hebga, onda ne naučim ništa o sebi, a jako, jako malo o drugima.

Ja sam dobra učiteljica. Drugi mi to govore već desetljećima, a sad to pomalo i sama uviđam. Je, tek sad. Je, zamijenila sam prestižnije zanimanje novinarke za manje prestižno zanimanje učiteljice, a kajaznam, iz niza razloga: ovaj posao je dinamičniji, manje je podmuklosti u njemu, stabilniji je, radno vrijeme je OK, ma, svašta bih mogla nabrojati, ali kad najpoštenije pogledam, dva su razloga prevagnula: u tom poslu sam stalno voljena, a čak i kad nisam, znam da ne bu tako zauvijek.

Eh, sad, zašto sam dobra učiteljica? Moji đaci navode svašta: nisam dosadna (naravno, jer je moj vlastiti prag dosađivanja izrazito nizak), dobro objašnjavam (e, to već ima veze i s razlogom zašto JA mislim da sam dobra), pravedna sam (viš, ne moraš lizat oltare da bi imala morala), "vidim ih", tj. razlikujem i individualiziram pristup (i to ima veze s MOJIM objašnjenjem), a kad me ne vole, onda me ne vole zbog ćudljivosti (to je istina, moja ciklotimija ponekad "pobjegne") i zbog toga što ih ne poštujem (i to je istina, ne poštujem gnjide, a ima ih, i ne uspijevam prikrivati svoje gađenje, ne 2 godine koliko im obično predajem). Svi se slažu u tome da imam viziju, cilj, i da ih jasno izražavam i nikad od njih ne odustajem; i da su ta vizija i cilj za njih dobri, samo što im nisu uvijek ugodni. I imam smisla za humor. I nije me lako šokirati. I priznajem vlastite pogreške, a onda ih ispravim. (Sve ovo iz redovnih studentskih anketa, 2x godišnje, zadnjih 17 godina.)

Zašto ja mislim da sam dobra učiteljica? ZATO JER VOLIM UČITI, I JER KORISTIM SVAKU PRILIKU ZA UČENJE. Dakle, I practice what I preach i pride zahvalim svojim učiteljima, a to su nerijetko moji studenti, tj. đaci svake fele. Vide oni kak se veselim kad me poduče, prije svega. A ni ne znaju da su me podučili.

Evo, neki dan, zamolio me student da ispredajem nešto o pregovaranju, jer on mora pregovarati o plaći. Super, velim ja, preskočit ćemo dio gradiva ako se ostali slažu, a ubacit ćemo ovo, to sve vas čeka... Svi se slože, ja pripremim materijale, i krenemo mi... E da bi se pokazalo da će ti njegovi pregovori biti na hrvatskom, ne na engleskom, iako radi u međunarodnoj korporaciji. Ali, glečte: on je imao povjerenja MENE pitati; imao je povjerenja u nešto nehrvatsko, jer mu se hrvatsko ne čini zadovoljavajućim i/ili realnim. Sat je bio izuzetno dinamičan, iako u petak navečer... I ja sam štošta naučila, ili bar osvijestila svoje spoznaje, koje su hibernirale tik ispod izričaja: Hrvati ne vjeruju svojoj vladi i zato je varaju; mladi ljudi poštuju vrijednosti, ali ne vjeruju da ih društvo U CJELINI poštuje i zato ih se počesto ne pridržavaju, a onda se osjećaju loše; bijesni su. Jako su bijesni. I silno prestrašeni.

Krenulo je od toga da sam studenta pitala što on točno želi, jer to je polazište svakog pregovora. Nije znao. Više love, u načelu, ali kasnije se pokazalo da bi ga i štošta drugoga moglo zadovoljiti. Ali, pokazalo se i ovo, a to je ispalo najvažnije: ne želi raditi ZA DRUGE. Ne želi plaćati poreze za nesposobne, ne želi raditi više i duže zbog nesposobnih, i zapravo ne kuži značenje riječi "nesposoban", nego je prevodi u "podmukao". Tek kad sam mu rekla (na engleskome, dakle, ovo je slobodan prijevod) "Glečte, puno je vjerojatnije da ste okruženi GLUPIM ljudima, jer prosjek je zaista GLUP, IQ 90, koliko je hrvatski prosjek, nije neka pamet, nego da ste okruženi podmuklim gnjidama - možda su oni doista dali sve od sebe, a ishod je jad i bijeda, i kaj sad? U pregovorima trebate naglasiti po čemu se VI razlikujete od tog prosjeka i što sve činite da biste kompenzirali bijedne prosječne rezultate. Jer to šefovi obično ne vide - oni vide samo katastrofe i samo na njih promptno reagiraju. Sve dok ste dobri i tihi, i VI ste prosjek".

I u tom trenu se zbilo i moje učenje! Da, ljudi me ne ljute namjerno, nego zato jer JA ne kužim njihove dosege i domete... I nekak su mi se smilili... I ta njihova glupost mi je postala manje važna - daleko manje važna nego smišljanje načina da postignem svoje mimo nje i njoj unatoč. I nekak sam spremnija platiti porez na tuđu glupost, jer uvidjeh koliko je neizbježna... Sve dok ja dobijem nešto za sebe. A hebga! Moglo bi bolje. Trebalo bi bolje. Ali nije tako. I vjerojatno ni ne može biti drugačije.

Bio je još jedan jako zanimljiv primjer, dao ga je drugi student - ono o plaći x kn na račun i uz poreze, y kn na ruke, bez poreza. Mali se zabrinuo za pemziju, jesemti! Velim mu ja, rano je, ne brinite. Uzmite lovu i ako vas to baš jako muči, uplaćujte dio na vlastiti račun ili u pametne investicije, jer za vašu generaciju je pemzija utopija, kak stvari sad stoje, i trebate biti sretni kaj dobijete toliko da vam ne treba baš sve, pa lijepo preuzmite odgovornost za svoje stare dane i štedite kako god znate i umijete... I još mu rekoh, ne vara poslodavac VAS, nego DRŽAVU, a to je samo zato jer joj ne vjeruje; da vam je uplatio sve dadžbine, na ruke biste dobili osjetno manje. Dakle, gazda više vjeruje vašem zdravom razumu nego državnom, a solidarno s vama dijeli trošak vaše plaće u onome dijelu koji nije izravna naknada za vaš rad - zahvalite mu i ne gunđajte! I znate kaj? Malome je stvarno nakon toga bilo lakše. A i meni: jer sam skužila da nisu svi mladi ljudi prodane, plitke dušice koje žive na valu mobilnih aplikacija - morala ima. Samo je malaksao.

I jako je prestrašen.

A ovo je moj odgovor na sve nacionalističke, šovinističke, povijesne, suvremene i budućonosne nebuloze koje ovdje pišete. BESMISLICE! Jer, ljudi oduvijek žele sasvim jednostavne stvari: čuti, vidjeti, čuti, biti viđeni, dobiti koliko vrijede i privređuju... Iako će se polakomiti za šarenim lažama koje im daju iluziju da može lakše, da vrijede više i da ne moraju privređivati.

MORALA JOŠ UVIJEK IMA. I ne ovisi ni o Titu, ni o Tuđmanu, ni o bilo kojoj minornoj njušci koja nije IZABRANA, nego je izronila na površinu zato jer moralni ljudi nisu znali koga birati, ili su odustali od biranja.

A i od vas sam štošta naučila... I vi od mene, vjerujem. O tom - po tom.

Prijavljeno! Jebagled, bude li neki novi Goli otok, ja sam garant rezident ondje ;-))

pa nije ni to tak strašno..

zapraf, ima potencijala u nekom drugom vremenu ;))

Prirodno je da nas najviše zanima vrijeme u kojem smo i mi prisutni, Ane. A važno je odrediti koliko štih tog vremena ovisi o nama, a koliko o svemu/svima ostalima. Za našu vlastitu sreću. Jer ona nikad nije buduća, nego uvijek samo sadašnja i ovdašnja.

moj se koment, vega odnosio na tvoje ev. bivanje na Golom otoku..

a s važnšću određivanja vlastitog uticaja na okolnosti, se slažem

A otočki se tak i tak već sada osjećam ;-)

Evo, naknadno opalila - kuham, spremam, blogam, sve istodobno :-D

a znam :)

multitasking women

Unazadilo me ovo kišno vrijeme - Duška se iz jutarnje šetnje vratila tak mokra da sam je sam našamponirala i proglasila to kupanjem. A onda sam vidjela fafuljke, pa je palo i raspetljavanje, šišanje, sušenje, a zatim čišćenje kupaonice, pa kad me već krenulo, ajd, i papigici krletku, i tak redom... Ukratko, spadam s nogu od umora, a sutra me niš boljega ne očekuje :-(

ja sam se s tim jučer gombala..

ošišala sam medu skoro do kože :(

zgleda sad ko poveći štakor :(

Moja je prekokrasna, ali ja nisam - još me čeka timar i njega moje vlastite osobice.

Zato sam potrpala sve u Zepter za potroast (finu teletinu koja bi bila mljac da sam je odmah ujutro ubacila u pećnicu i pekla potiho do sada, + sataraš) i sad idem opet izvesti krasoticu, tak da sve patnje odradim prije ručka. A onda crkavela i baš me briga za ostatak svijeta!

ja bum to ostavila za kasne noćne sate..

nije mi no priznati kako ste i mene nešto naučile
a
ja sam ipak staranaivan, kaj je je, čestitam vam!