Ručkić krčkić

Sjećam se, kad sam tek stigla ovamo, moja je misao bila citat iz Kaspara Hausera: "Htio bih biti onakav kakav nekoć bijaše netko drugi". I možda je zato moje iskričarenje bilo tako uzbudljivo, zanimljivo i meni i drugima, tako poučno (meni zasigurno), jer takva bijaše takva potraga za tim nekim drugim tko nekoć bijaše netko tko sam mogla biti ja, ali je bio netko drugi, netko tko bih sad voljela biti, ili bar pokušala biti, pa da vidim hoću li...

Sad jesam netko drugi.

Netko tko nikad prije nisam bila, iako netko drugi možda jest, ali je meni to sad nevažno: sebi sam nova. Nenavikla na sebe. Ne, nisam ganc nova, mislim da to nitko ne može biti, ali drugačija sam: na iste poticaje proživljavam drugačije emocije, a onda ona moja stara ja upogoni svoja sredstva i alate da procijeni te reakcije. Iako nisu baš sve nove. Neke - važne! - jesu.

I tak, imam vam ja tog svojeg prijatelja još od pješčanika, i da, lijepo je to nekoga tako dugo znati, iako ne podrazumijeva da ga baš i poznajemo; svejedno, stvori se tu neko povjerenje, neka udobnost, koja opstaje li, opstaje, unedogled, unatoč prekršajima, grijesima, pa i zločinama, uz poneku uslugu, uz poneku uspomenu, uz poneko razumijevanje onog našeg "jaića" iz davnina, na temeljima koje zaista oboje razumijemo, zbog rana koje smo si zadali, iz grizodušja, suosjećanja, a sve to zapraf historijski - baš ko ovi naši četnici, ustaše, udbaši i ini zapravo razboritom čovjeku sasvim nevažni.

I tak, taj moj prijatelj se nedavno ogriješi o mene. Čak ne jako, ne više nego ranije, a blogme je prije znao grdno zgriješiti vis-a-vis moje malenkosti, i ja se raspizdim i pomislim "Davno su prošla vremena kad je itko tako mogao sa mnom!". A istina je da nisu tak davno prošla - tek nedavno. I da on to ne zna. I da je on, griješivši o mene svekoliko, uvijek iz mene izvlačio ono moje najbolje, svu moju velikodušnost, empatiju, toleranciju i oprost. Bez ikakvog mojeg uživanja u tome. A u takvim gestama se obično uživa. Zaista. Jer te oslobode. Ove spram njega - nisu.

I danas mi sine: ne, nije ON kriv - ja sam! Jer nikad nisam bila velikodušna prema njemu, nego prema toj PRIČI O NAMA; toj lijepoj priči o dvoje ljudi koji se poznaju cijelog života, i cijelog tog života se shvaćaju, uvažavaju, podupiru i zajedno rastu...

E, viš, ovaj zadnji dio, taj o zajedničkom rastu - to je mit. Ne. Nije se tako dogodilo. Rasli (valjda) jesmo, ali zajedno nismo. I zapravo se baš zbog toga jedva poznajemo. Zajdnička nam je samo ta priča; samo nju oboje čuvamo.

A ja ću je sad razjebati. Jer više nisam u njoj. I ne želim biti lik.

Sad sam netko drugi. Osoba. Ne lik. I smijem to biti. I želim. I baš me briga kakvi su nekoć bili neki drugi.

Opaaaa! Još sam zapažena - vidim, prijavljeno! :-D

Nego, sad mi je sinulo zakaj su tak mnogi ljudi ovisni o zaljubljivanju - zato jer ti to daje osjećaj da si netko nov, sasvim drugačiji, sve u instant formi, bez truda i dugotrajnog mućkanja... Hm. Priznajem, i ja sam bila takva. SVATKO je bio. Svi mi jesmo, ili smo bili, onakvi kakvi nekoć bijahu neki drugi. Uz (nama zanemarive) varijacije, koje su prirodi ipak bitne mutacije.

Mislim da nas priroda više ne treba u tako velikom broju; mislim da će nas uništiti našim vlastitim sredstvima, našim vlastitim neodrživim oblicima postojanja.

Zato apsolutno jesam za abortus. I zato smatram da svatko tko je protiv toga ne razmišlja velikodušno, dugoročno i globalno, nego uskogrudno, lokalistički i kratkoročno: prirodi se živo jebe koliko je Rvata na svijetu, zar ne? I čovječanstvu kao cjeli se živo jebe jel ga održavaju Rvati ili neki drugi... Svima se jebe (u doslovnom smislu riječi), a takvi nisu uvijek ekstra pažljivi, štoviše, najčešće nisu, čak i žive u dubokom i iskrenom uvjerenju da je baš njihovo potomstvo svijetu nužno i dragocjeno.

A nije. Ne treba nas 7 milijardi. 3,5 uvrh svijeta! I nekaj bu nas već svelo na tu brojku, ili ode mast u propast, tj. cijeli svijet, sa svim svojim više ili manje zanimljivim oblicima života, od kojih naš nit je bolji, nit lošiji, ali je naš, jebiga, i drag nam je.

*čovječanstvu kao CJELINI

A te spike "pravo na život"... Ma, licemjeri! Ajmo se mi prvo onda pobrinuti da prežive oni koji su već rođeni, npr. cijeli afrički kontinent, pa nek nam oni zarađuju pemziju. Kaj onda ako su tamnije kože i štuju neke drugačije bogove - život je život. I svatko (bi trebao imati) "ima" pravo na njega, zar ne?

Pa "štrace"... Popek je u pravu: suvremeni život ne štima. Žene zaista uglavnom i najčešće ne uspijevaju uskladiti sve svoje obaveze. Čak i bez obzira na kvalitetu muža, koju se, eto, štracasto usuđuju empirički provjeravati, a svejedno se zajebu. Ja bih sve te štracaste prisilila na abortus, a one koje rode, e nema da rade, nego doma, pa nek gospon alfa zaradi, privredi i donese, plus onih soma ojrića od države.

A oni bi samo ukinuli pravo na pobačaj. Ma ne ide to, ljudi (ne)dragi! Ako smo ženi priznali pravo na orgazam, sve drugo je ošlo ne u pičku materinu, jer to bi bilo super, bilo bi majki i djece, nego u crnu rupu koja je to zatrla mračnom silom još uvijek nam ne baš sasvim jasne gravitacije.

Osoba koja upozna užitak (bez obzira na spol, rod i seksualnu orijentaciju) teži tome da ga ponovno proživi i nije ovisna o jednom jedincatom pružatelju usluge, tim prije što se prag užitka stalno podiže, osobito zahvaljujući trajnoj izloženosti istoj užitkovnoj razini. To vam je ista ona priča kao i lova ti nemre kupiti sreću - fakat nemre! Jer kad si kupiš za onoliko koliko imaš love, vrlo ubrzo zatrebaš više, a pitanje je jel love imaš više.

OK, naravno, sreća nije samo orgazam. Niti je orgazam najvažniji čimbenik sreće. Srećom za mnoge!

Nego, mozgam si ja ovako o tim protupobačajnim argumentima: kakti, koknut ćemo nekog genijlaca, jaosiganama...

Jel?

A kaj ak se neka pametna žena kojoj je pobačaj zabranjen, a kontracepcija je dan-danas razmjerno nepouzdana, odluči uopće ne jebati, pa se tak ne spari ni s kim, pa ni s onim Mister X-om koji ima baš onaj pravi gen i tak ni ne začme genijalca, a kamoli da ga rodi?

Je li ta varijanta manje vjerojatna nego da će neka nacionalistička katolkinja aktivirati neki retrogradni gen i roditi nam genija, pride spasitelja nacije i nacionalne nam ekonomije?

Ili pak priča o pametnoj nacionalističkoj katolkinji koja se ševi u šupak elem da se ne bi morala suočiti s neugodnim izborom? Bu nam ta rodila genija, nacionalnog spasitelja?

A pride počinja grijeh... Ajd, bar popa razveseli na ispovjedi! Eto, jedan plus u prilog :-D

Pa ona te spike o prirodnom i neprirodnom... Glečte vak: prirodno je riknuti od prehlade. Za nju dan-danas nema lijeka, ali neprirodnim sredstvima mi ipak sredimo simptome u tolikoj mjeri da priroda najčešće prevagne u našu korist. Pa se ja pitam koliko bi nas, bloških i iskričarskih općenito, uopće ovdje tipkalo da je sve po prirodi, koliko bi vas uspjelo donijeti živo dijete na svijet, koliko bi te djece preživjelo, a koliko je te ipak žive djece stvarno zaslužilo crpiti resurse umirućeg svijeta, ili ih je ipak trebalo prepustiti prirodi, ili majčinskom instinktu da se riješi slabe mladunčadi?

Mislim da je ručkić svoje otkrčić. A vi razmislite. Ja jesam. I neću više ;-)

Uf, tak sam se fino sad posvadila. A nije mi se htjelo, pa ipak jesam i drago mi je.

Babetina ispod mene vješa veš popreko po dvorišču. Svi vješaju uz zgradu, ispod ili ispred svojih prozora, čak i suterenci. Ona jock - popreko. I sad ona veli mojoj Duški "Ako mi uprljaš, ubit ću te, ne šalim se". E, neš majci! Prošla su ta vremena. Uf.

Ne da mi se ponavljati što sam joj sve rekla, ali dovoljno je prispodobiti tome da sam time anulirala 10 godina uljudnosti.

Jer ju ne zaslužuje.

I jer zbilja prezirem seljačine koje se dotepu u centar Zagreba i onda su "jadni" jer su podrumari i jer Zagreb ne funkcionira kao njihova selendra, tj. ostali ne smatraju da oni imaju stan s okućnicom u zajedničkom dvorištu. Jebo vam pas mater! Ali ne moja Duška. Ona je prefina za takve.

I da, ručkić nije bio gotov prije pola sata. Možda je zato Kuburašica (tak se fakat zove) dobila što ju ide - hipoglikemija skida inhibicije. Neka. Meni je laknulo, a ona nek si misli svoje. I nek samo vješa veš poprek po dvorišču - ako ga ne zmaže Duška, bum ga ja propalila kad mi zasmeta u prolasku.

Haug. Sad fakat idem izjest ovo svoje fino.

hhh, kjut priča, :)

Mislim, ovo o vešu u dvorištu, :)

hm..koja koincidencija !

jučer sam i ja odjebaknula frenda iz svoje priče o nama. I mislila sam da će mi danas biti žao. Da ću ponovno i iz početka vrtjeti film dug 40 godina, ali nisam. Kao da se nikad odigravao nije. I nije mi žao. Možda sam to trebala prije. Odjebaknuti. Ali očito nisam bila spremna. Misleći, valjda, da ću time izgubiti dio sebe. A dobila sam. Dobila sam natrag taj dio nekadašnje sebe. I sad nas mogu pospremiti pod staniol albuma.