Ručkić krčkić

Sinoć sam, simultano s utakmicom i bakljijadom, odradila svoju zadnju nastavu. U muškoj grupi. Pisali su test i istovremeno zirkali na rezultate utakmice (pišu na računalu). Nisu bili onako veseli kako bi inače bili nakon testa i zadnjeg sata u akademskoj godini, ali ipak smo se nasmijali, (metaforički se) izljubili i oprostili do ispita.

A ja sam se onda vratila doma, u početak svoje slobodice, u svoju uličicu koja ovih dana izgleda ovako:



Designdistrict Zagreb. Ni riječi o tome u medijima, koji se bave padanjem onih koji tak i tak niže ne mogu, potpaljivanjem primitivaca, ma, primitivlukom svake vrste... A ovdje, meni pod prozorom, sjede urbani ljudi, slušaju dobru glazbu, kreiraju svjetiljke od kuhinjskih ribeža i cjedila, smišljaju urbane vrtove, upoznaj(emo) susjede, sebi slične, a mogli bismo i drugačije... Kad bi oni to mogli. Ali, oni pizde. Vele, zbog baklji na utakmici; zbog politike; zbog jada koji drugi skrive. A ja si mislim, ma jock, nisu oni zbog toga jadni, nego zato jer su ograničene primitivčine. Pa će uvijek biti jadni. I zapraf me se taj njihov jad tek ponekad sasvim malo tiče.

Kasnije sam otišla u parkić "velikana" do 10 kg pseće vrste i uživala u jurnjavi 4 kujice i jednog muškića: Duška za lopticom, cure za Duškom, muškić za bilo kojom guzom koju uhvati. Onda netko Duški drmne loptu pa se producira. Je, svi imaju druge loptice, ali Duškine su UVIJEK najbolje. Pa opet malo jurnjave, hrvanja, u jednom trenutku uz mene se na klupi našlo svih 5 dlakavaca, veselih, dobroćudnih, razmahanih repova... Nema među njima primitivaca.

U tom istom parkiću je jedna instalacija po kojoj se možeš pentrati i kroz koju se moš provlačiti. Uglavnom to čine djeca, ali ima i odraslih. Dežurni pesomrzac sad mrzi instalaciju i djecu, pa smo mi i cucki na miru od petardi, verbalnih napada, policijskih izvida uz cerekanje i povremenih petardi. A na zidu obližnje zgrade nastaje mural: psi u igri i vlasnici. Nek crkne od jada, primitivčina! Ili nek nađe neku konstruktivniju mržnju. (Opet Design District Zagreb, o kojem ne pročitah ni riječi u medijima.)



Ma zapraf ja i nisam tak oduševljena dizajnom koji se ovdje prezentira: sve je to nekak sklepano, najčešće skandinavski bezlično, vremenski datirano i bit će smiješno već nagodinu... Ali mi se sviđa muvana. Sviđaju mi se ljudi. Sviđa mi se entuzijazam. Sviđa mi se otvorenost. Sviđa mi se slobodica od hejtanja, od straha od pogreške, od grandomanije... Sviđa mi se moje susjedstvo.

I kužim ja da netko tko to nije iskusio nemre skužiti zakaj je to tak dobro... Kao moje dvije kolegice, koje su me, vjerujem u bar napola dobroj namjeri, neki dan uzele zrende da zakaj ja ne prodam taj svoj stan i "uživam život dok još mogu"... "A kak bih ja to trebala uživati", pitam ja njih. Ne znaju. Jer ne kuže da ja uživam u svojem životu SVAKODNEVNO: da meni vrijedi svake lipe taj moj visoki, prozračni prostor u kojem iz svake prostorije vidiš svaku drugu, da volim te svoje susjede, gorljive građane koji nas žele podučiti kako uživati u svojem kvartu, u svojem asfaltu, kako ga obogatiti jeftinim intervencijama i s malo kuraže razmišljanja izvan zadanih okvira... I da mi je sve to skupa neizmjerno važnije od nekolicine mutavih primitivosa, koji samo gledaju zgrabiti, ograditi, zatvoriti, prisvojiti; iako mi beskrajno idu na živce; i premda ih izgazim kad god mogu. I guštam u tome.

I svojoj slobodi da ih zaboravim čim ih ne vidim, čim ne bacaju petarde, čim im srušim ograde... U svojem kreativnom ručkiću koji se upravo krčka, i nema veze ako ne bude baš onak dobar kako se nadam, bit će on svejedno meni dobar, začinjen radoznalošću. I u žamoru tih pristojnih, dragih, urbanih ljudi koji mi pod prozorom ispijaju kavu i slušaju dobru glazbu. Kad poručam, uzet ću Dušku i među njih!

Jer i JA sam jedna od njih.

ima nas još ;))