מוות לכל בני האדם

Ovdje kao da vrijeme stoji. Danas popodne stao i ja. Treba mi odmor od putovanja, biti stalno u 6toj brzini iscrpi moje sinhrone. Opčinjava me rok trajanja. Rok trajanja tijela, kose, koljena, svježeg mlijeka ostavljenog na stolu pri +30. Uživam u zapažanjima prolaznosti, sve se mijenja, opčinjavaju me i mjesta kao odmorišta, benzinske postaje, autobusni kolodvori ... trećerazredne lokacije koje nikad nisu glavno odredište, uvijek neko usputno stajanje, rekuperacije za nešto više bolje, vrjednije. Promatranje ljudi koji se istovremeno sa mnom zatekoše, hvatanje pogleda, ponekog osmijeha, nešto neuhvatljivo u zraku, susret potpuno različitih sudbina na sekundu, dvije ... i onda opet u svoje kolosijeke.
Odlučio uhvatiti trenutak jednog takvog trećerazrednog mjesta (osobni dojam, molim žitelje nemojte se vrijeđati) kao Zaprešića, fotka ima neku energiju, protočnost, možda baš zbog natpisa. Sviđa mi se raspored, stablo, crkva, čak i tenda za pivo, sve ima neko svoje mjesto/smisao. Fora je i što naoko nema ljudi.

Oko ove crkve očekuješ ljude?

Gdje ste vi pročitali da ja negdje nešto očekujem ? Rado bi odgovorio na upit, ali na tvrdnju ili ovakve pogreške u zaključivanju, moj komentar ne može biti drukčiji. I onda se čudimo zbog problema u komunikciji, a ljudi NE ZNAJU čitati.