Ručkić krčkić

(*Natpis na slici znači: "Ja nemam pravo ući".)

Kad sam se vraćala iz šetnje s Duškom, jedna babetina, zbog čijih netraženih i zapravo loših savjeta sam zamalo ostala bez Duške (nagovorila me da je pustim bez lajne u Duškinoj krhkoj dobi od 3 mjeseca), pokušala me opet savjetovati; a ja sam jednostavno prošla pored nje, kao da je uopće nit čujem, nit vidim. Babetina je krenula za mnom, zapanjena takvim ignoriranjem, a odustala je tek kad sam susrela poznanicu i kad se fakat uvjerila da ja sasvim dobro i čujem i vidim, samo ne nju.

Priznajem, prijala mi je ova osvetica. Iako babac pojma nema zašto. A ni ne mora imati. Nikad ona neće drugačije, zato - čemu trud da joj objasnim? Trenutak-dva poniženja i sad smo kvit!

To je ujedno razlog zašto ja uopće ne trzam na popizdičićine blogeke i komentareke, ali na ovaj božin hoću: boža nije izgubljen slučaj! Bar se nadam...

Sjećam se kad sam upoznala božu: mislila sam da je seljanka. Iskreno i fakat. Poblajhana do bola, prenapirlitana za jutarnji susret, mene je sve boljelo od njezine zategnutosti i napetosti... Ali nije ZVUČALA seljački. Sjećam se i kad sam The Babu upoznala: nije IZGLEDALA kao seljanka; ali je zvučala seljački. Mene je sve boljelo od te njene napetosti...

A meni su takvi ljudi zanimljivi. Ljudi na razmeđi. Ljudi dovoljno pametni da kuže svoja ograničenja, a (još uvijek) nedovoljno pametni da ih se riješe, da odluče tko i kakvi žele biti. Mislim da su svi (pametni) ljudi prošli takva iskušenja, i to ne jednom, nego ih stalno sačekuju, taman kad pomislimo da smo nekaj riješili... I priznajem da sam ih obje prigrlila u nadi da će postati sličnije meni, a manje slične onima koje bih ja nazvala "bagrom": uskogrudnim omeđašima iz svojih korijenskih sela, ili palančanke s vječnom žudnjom za toplim blatom na mekanim opancima, koje se više ne usuđuju obuti, pa su ljute kad ih svaki korak žulja.

Sjećam se i kad me boža pitala zakaj mi je tako važna jedna druga "bagra", ona mojih znanaca i prijatelja iz autorskog kruga, i da, onda sam se i ja pokolebala, i meni su se nekak učinili "bagrastima", jer je većina zaista loše pisala, i zaista bila više pretenciozna nego kvalitetna... Ali, jebiga, oni su se TRUDILI. Tražili su se. Tražili su smisao, izričaj, poštenje u svojem postojanju. Neki su i uspjeli. Ja jesam. Zato više ne pišem. Rekoh svoje. Živim svoje. Do daljnjega...

Zapravo, što je "bagra"? Hrvatsk leksikon Link definira riječ ovako:

bagra. 1. Fukara, ološ. 2. Pasmina, soj, vrsta.

Hm. Boža je vjerojatno mislila na definiciju 1; ali meni je definicija 2 sasvim prihvatljiva kad ju primijenim npr. na nju, The Babu i kreleca: jer, to su ljudi koji su MENI postavljali ultimatume i ograničavali izričaj AKO želim biti s njima. Ne, iako sam ja jedina imala petlje javno, na blogu, postaviti takav ultimatum boži, nisam to radila JA, jer ja ne postavljam ultimatume sve dok nisam spremna za nepovoljan izbor, i sve dok ga zapraf ne priželjkujem - ja sam učiteljica: ja vječno objašnjavam, apeliram, udobrovoljavam i držim fige.

Ali, hebga... Fukara (iz def. 2) to ne kuži. Oni kuže samo svoje i prihvaćaju samo isto.

Sinoćnja rasplesana "bagra" (def. 2) iz moje ulice nije moje društvo. Ali mislim da je stoput bolja bagra od ovdašnje bagre (u obje definicije): bar se vesele, ako ništa drugo.

A znaju i štošta drugo. Razveseliti druge, na primjer.

Dopustite jednu generalizaciju: svi mi smo izgubljeni slučajevi. Zanimljivo je vaše viđenje nekih osoba, sad mi je slika kompletnija i hvala vam na tome. Primjećujem još jedan paradox, ljudi se trude na blogu biti bolji nego što jesu, a nastupi suprotno. Dogode se svađe, ratovi i klanja iz ničega (naših percepcija o drugima). Onda se dogodi susret uživo i čovjek se zapita, zar je to "sotona" sa kojom ratovah, borih se ? Borimo se uvijek sami sa sobom.