Ručkić krčkić

A kajaznam... Volim biti sretna. I sad to mogu, pa jesam. Prije nisam bila, pa sam sreću definirala kroz trud, kušnju, napredak prema rješenju nekog problema, ambiciju, moral koji nemreš baš uvijek realizirati u svakom aspektu, ali si sretna i ponosna što se bar trudiš. To je kultura patnje, po meni. Smišljena i osmišljena za i od ljudi koji ne uspijevaju bolje: biti sretni.

Zapravo je to eskapizam. Živiš na van jer ti je u vlastitoj koži nesnosno. Misliš muški, jer ti se čini da su uspješniji. I jesu, u tom svijetu nesretnika bez morala i nematerijalnih vrijednosti - jer, kad toga nemaš, a i kad imaš, ali ne živiš tako, onda veselje moraš pronalaziti drugdje, onda postaješ kolekcionar predmeta, nije bitno kakvih, jel love, jel zlata, jel cipela, jel FB frendova (koji ti, naravno, nisu frendovi nego PREDMETI, zgodan popis ondje negdje...).

U dubini duše vjeruješ da su svi drugi sretniji od tebe i da su sebični, jer ti ne žele odati tajnu svoje sreće, nego je ljubomorno čuvaju za sebe; ne daju ti pravu formulu ni kad kupiš knjigu samopomoći, ni kad upišeš tečaj, a prijatelji i prijateljice (uz navodnike ili bez njih) ti lažu, jer se srame što i sami nisu sretni pa glumataju, i da, na koncu opališ te navodnike, jer takvi ti ne mogu biti prijatelji.

Ajd, ja sam mnoge od nabrojanih simptoma uspjela izbjeći jednostavnim rezom: kad mi odnosi ne štimaju, postanu mi dosadni. I kad mi jako dosade, izađem iz njih, ili me izbace, jer i sama budem dosadna. To je svakak manje iscrpljujuće od kolekcionarstva, ili tečajeva, ili kupovine knjiga, koje su možda čak i dobre, ali ih ne znaš pročitati u onoj njihovoj poanti koja redovito glasi: mrdni dupe! Moraš to SAMA riješiti!

I tak sad taj neki online kvizek veli da sam skroz-naskroz žena. Valjda jesam. Mislim da sam to oduvijek bila. Sad sam si to dopustila. Zaribala sam masu stvari onak, muški, pa sad mogu i ovak, ženski. Ako sam si oprostila muške zaribe, oprostit ću si i ženske.

Da, mislim da je bitni preduvjet sreće zaribati nekaj jako ozbiljnoga. To je prava kušnja one najvažnije ljubavi - ljubavi za sebe. Netko će se možda praviti da ne bi zaribao da nisu bile ovakve ili onakve okolnosti (dakle, da je ŽRTVA okolnosti), netko misli da bi bolje da su ga/ju okruživali drugačiji ljudi (pa je onda ŽRTVA tih ljudi), ja sam počesto mislila da bih zaribe izbjegla da sam manje vjerovala u nešto, da sam više propitivala, da sam bila odrješitija u prosudbama i da su te prosudbe bile jednoznačnije (dakle, bila sam ŽRTVA ideologije), a sve je to utaman, jer smo tako uvijek pasivni, i uvijek žrtve, a nikad sasvim mi sami. Treba si reći: JA sam zajebala! Pa vidjet što onda. Možda to nekoga ubije, doslovce ili metaforički. Ako ispadne ovo drugo, preporodiš se, naučiš nešto, popraviš, oprostiš si, zacijeliš, a sljedećeg zajeba se (ipak!) manje bojiš; iako znaš da će doći.

Jer nisi savršena. I ne moraš biti. I sreća koju imaš danas, već sutra ili prekosutra neće biti dovoljna. Pa ako si spremna za nove zajebe, zakaj ne bi bila spremna i za nove sreće?

Bar im se možeš nadati. I to je veselje. I bolje je od straha. I hrpe nepotrebnih stvari ili tuđih recepata koji su ti sasvim nehranjivi. A ipak se debljaš - koža ti je sve deblja. Živci sve tanji. A kičma puca.

I kako se jesen bude približavala, počet ćeš sve više drečati i jaukati. A neće biti nikog niti da te čuje!

Meni ovaj medo fakat dosadan. Očito nam odnos ne štima, prema tome - makac!

Nego, zaboravih napisati da ponekad JESMO ŽRTVE - i ljudi, i okolnosti, i vlastitih slabosti. I da ponekad zaista gubimo NENADOKNADIVO, a najčešće vrijeme. I mislim da se većina ljudi zapravo boji TE spoznaje.

I je, strašna je. Ono - koma do daske.

Mislim da je to najteže.

Meni je u prevladavanju te groze pomogla prijetnja odstranjivanja sise, potom noge. Jer sam si priznala da bih ja i dalje htjela živjeti; i da bih se, kvragu, i takvu mogla voljeti. Iako bi mi bilo teže.

Pa sam onda, malo-pomalo, pregorjela i one druge gubitke. Još ne sve. Ali puno njih. I još sam si draga :-D

svakim gubitkom dobijamo nekaj