*Babinjak*

...onda u to unosiš emocije...a kad su tu emocije, onda ima i suza ako ispadne da sva tvoja ljubav i angažman nisu bili dovoljni da donesu prosperitet.

To se dogodilo sinoć.

Nisam razočarana..i ne tražim krivce...nego sam ljudski i bez patetike iskreno tužna.

Moji dečki počeli su igrati nogomet sa svojih 6 godina. Prvo u trećeligaškom klubu. Imali su treninge tri puta tjedno a vikendima tekme.
Pržilo sunce ili padala kišurina...dječica su trčala i borila se za pobjede i pritom se ni malo štedjela.
Mi, roditelji...bili smo navijači, bodritelji, taktičari, treneri...ma svašta. Već u tim nekim prvim nastupima, shvatili smo da nas klinci uopće ne čuju..niti žele slušati. Njihove misli su tamo na terenu....i sve što do njih dopire je glas trenera i oni međusobni.

Senior je imao sjajnu ekipu i bili su zbilja uigran tim. Zapravo su se zajednički odlučili na nogomet nakon nekoliko uspješnica u rukometu, gdje je senior bio u selekciji.Tako je njih 5-6 zajednički prešlo u prvoligaški klub, te igralo u prvoj postavi. Treninzi su postali svakodnevni a tekme su se znale igrati i subotom i nedjeljom...pa turniri..pa prijateljske u tijeku tjedna. Već tada sam pomislila da je to fakat puno za klince. Možda i puno za..hobi. Ali oni su to željeli i uživali u tome.
Senior je bio vrlo talentiran na pozicijama bekova, veznog srednjeg i odličan u obrani. Ima snažan šut, preciznost dodavanja lopti i sposobnost pravovremenog reagiranja.

Neki klubovi su razvijali taktike kako ga okružiti da ne dođe do lopte, jer kad je jednom u njegovim nogama..ni trojica mu je nisu mogli uzeti.
Mana mu je bila brzina. Nikad nije trčao brzo, a kad bi par puta pretrčao teren i ostvario i zgoditke, brzo bi se umarao. Ni treninzi, ni njegove slobodne odluke da u slobodno vrijeme trči po kvartu...nisu pridonjeli njegovoj brzini.
Najzad je odlučio okušati se kao golman.

Ta pozicija mu je odlično sjela. Visok, snažan..pronicljiv s brzim refleksima...često je bio igrač utakmice. Posuđivali su ga i drugi klubovi.
Uživala sam gledati te tekme i njega kako savršeno koristi svoje mogućnosti i pritom uživa. Treneri su ponekad vršili pritisak na mene u smislu da ga držim pod kontrolom i forsam kad uđe u pubertet, jer tad obično mnogi napuste sport. Nisam imala vlastitih ambicija po tom pitanju...i pustila sam da moji klinci sami izaberu svoje misije u životu.
Tako je i bilo.
Dosadilo mu je.
Prestao je igrati...i odlučio isprobati ples, gitaru, jezike, maketarstvo...itd.

Junior je počeo kao stoper. I mrzio je tu poziciju. Dvije godine molio je trenera da ga stavi u špicu....ali trener to nije želio. često je sam probijao čitav teren i zabijao golove iz silne želje da se nađe naprijed.
Kada je dobio ponudu u klubu iz druge lige...odmah je prihvatio zbog obećane špic pozicije.
S tim klubom doživio je svoje najljepše pobjede. Tim ga je obožavao...tjednici su pisali o njegovim hattrickovima....a on...je ubrzo postao mali umišljeni Ronaldo.

Zapravo je bio toliko umišljen i samouvjeren...da je to čitava ekipa neosporivo uvažavala i počela igrati igre..u kojima se svi lome da se lopte na bilo koji način dostavljaju Junioru...a on je sve češće prestajao i sam osiguravati prilike. Ponekad bi se kretao unutar svega par metara..doslovno čekajući loptu.
Doduše...koju god bi dobio, nepogrešivo bi je strpao u mrežu...ali.. To nije bilo ni timski ni nekako ugodno za gledati.

Takav, pozvan je u prvoligaški klub....gdje je nakon par utakmica stavljen u rezervnu postavu.
Ubrzo je slomljen njegov ponos i ona umišljenost....pa se sve svelo na molećive poglede s klupe kad će...i da li će zaigrati koju minutu.

Ponekad je prošlo i po nekoliko utakmica a da nije ni dotakao teren....a onda pak kad je dobio šansu..od silne želje da se dokaže...gubio koncentraciju i fulavao zgoditke.
To ga je ubilo u pojam...i odlučio je trenirati za golmane. Mislio je...tako će barem sudjelovati u tekmama.

Kao golman, igrao je jednu sezonu...s više obrana nego primljenih golova...ali izgubio je motivaciju. Napustio je klub.
Danas igra rekreativno i iz gušta....ali bez ambicija za profesionalnim nogometom.

I kad se sjetim svih tih treninga, razvoženja, opreme, utakmica...godina i godina....uopće si ne mogu zamisliti što su sve uložili oni koji su danas na profesionalnoj sceni. Kolike su njihove želje bile i za određenim klubovima..i za velikim natjecanjima...a poglavito za dokazivanjem sebi da to mogu.....stvarno me jako rastuže lupetanja po portalima..a i lokalnim birtijama o njihovim plaćama....ili još gore..o njihovim godinama u kojima je 33 staro!!

Ove trenere s tribina, naslonjača i lokalnih buffeta neću ni komentirati....ali bih ih voljela pitati koliko oni dnevno treniraju na svim vremenskim uvjetima da bi bili uspješni u svom poslu..pa i plaćeni? Koliko srca daju u svoj posao kojim se bave? I najzad...kako izgleda i kolika je šteta kada oni pogriješe u svom poslu?

njaaa....
Dečki su bili zakon. Radili su ono što treba. Svaki na svojoj poziciji. Svaki svoj posao. I uz navlačenja, podmetanja, gaženja, udranja...i svega onoga kaj uopće nije sportski....ostali su dostojanstveni ..pokazujući samo i jedino ljubav prema onome što rade. ne štedeći sebe.
Bravo!

Političari bi se mogli ugledati na njih.

A nogomet kao industrija novaca...je po meni poduzetništvo kao i svako drugo. Ako imaš tržište (a očito je da ga se ima) nema razloga da se tu ne osmisli biznis. Bio on showbiz ..zabava...očito je da vrijedi. I neka. Zbog osjećaja koji dobivam dok gledam omiljene igrače...nemam ništa protiv da to i plaćam. Po istom principu (zbog osjećaja) ljudi plaćaju alkohol, gadgete, aute, lutriju, cipele, nakit, masaže..iskricu..bla..pa i crkvu. A ništa od navedenog nema neki značaj po čovječanstvo ili opstanak. Zabava je oduvijek bila dio ljudske prirode...i stremljenje dobrom raspoloženju. Odnosno..ulaganje u zadovoljstvo.

odavno je zaključeno da su mrav & cvrčak (oboje) potrebni, to je bit civilizacije... i političari kao saprofiti :)
i moje izvježbano oko uočava korijen riječi sa-profiti, sve je oko profita.

nije rijetkost da su djeca zrtve ambicija vlastitih roditelja.

najčešće su djeca žrtve neizživljenih ambicija roditelja

Znao sam kao metaforu čdesto uzimati Blanku Vlašić i njene dane utrošene na skok od dva metra. Takav je svaki profesionalni sport. I ja sam bio tužan. Kriv sam ja. Izjednačavam svoje domoljublje s profi-biznis nogometom. To uvijek završi pomalo tužno. I uvijek je na kupoprodaju!!!!
Ova naša nogometna generacija je jako jaka. Portugalci su prosječni. To se nije vidjelo i zato sam tužan!

Bili smo bolji....ali rezultat je drugačiji...nažalost :-(