Ručkić krčkić

I onda mi netko veli "Vi profesori imate hrpu ferija...". Je, imamo: ali ne možemo birati kada, to je prvo, a drugo, ajde nek svatko tko misli da je taj naš posao zapravo hrpa zafrkancije s hrpom ferija pokuša provesti intenzivno 5-6 sati dnevno, u kontinuitetu i s 3 5-minutna i jednim 15-minutnim odmorom, sa svojim djetetom u nekoj konstruktivnoj aktivnosti, uz dijeljenje nagrada i sankcija za djetetova postignuća, i to tijekom najmanje 2 mjeseca (jer prvih par dana je svima to jako fora!), pa nek mi onda kaže je li taj posao pi*din dim ili fakat ozbiljna tlaka. S time da nama, korisnicima hrpe ferija, ta konstruktivna djelatnost u tih 5-6 sati nije JEDINI posao - evo, danas mi stiže mail, jel može neki prijevod, ono, za prekjučer... Ne može!!! A nije ni to sve, nego ima tu još mali milijun zajebancija, kojima ću se baviti sve do službenog rješenja o GO, od kojeg svake godine alalim 10 dana, jer ih nemam kad iskoristiti, ali zato ne dam da mi sjebu onih par slobodnih dana kad službeno nisam na GO, nego kakti radim od doma, pa bez imalo grižnje savjesti ne radim ništa što bi moglo imati ikakve veze s poslom za koji dobijam redovnu plaću...

S druge strane, ajmo objektivno: stvarno si ne mogu zamisliti da npr. danas u 17h odem iz ureda, pobacam stvari u kofer i navečer se zaputim na nekakav odmor, s kojeg ću se vratiti za 2-3 tjedna, kasno navečer ili zorom ranom, i onda odmah krenuti na posao. To meni ne bi bio odmor! Ja moram postupno spuštati adrenalin, postupno zaboravljati probleme, postupno se opuštati, i onda opet postupno natezati živce, motivaciju, ideje i volju; a to u ovome poslu mogu. I zato ga radim.

Podsjetilo me ovo na krelčevu i kokoškinu raspravu o tome zašto netko (konkretno on i ona) ima ili nema love... Pa kajaznam, ne mogu govoriti za njih dvoje, ali za sebe znam zašto imam onoliko koliko imam, a ne više i ne manje: zato jer sam se školovala da se ne bih morala baviti mutnim poslovima, da ne bih morala stajati za nekim štandom danonoćno u vrijeme kad se moje društvo zabavlja i kupa, da ne bih morala mozgati o poreznim propisima i onda selektivno određivati koje ću ispoštovati a koje neću, i zato jer sam živjela u zabludi da bi se tih nekoliko godina društvenog i mojeg ulaganja u moje znanje trebalo oploditi kroz neki zajamčeni minimum prihoda, ako, naravno, to društveno i osobno potpomognuto znanje primijenim na opću, a ne samo osobnu dobrobit. Meni je stvarno neprihvatljivo da ja, koja sam više od polovice svojeg života uložila u stjecanje znanja i sposobnosti da ga dijelim, sad prodajem npr. sladoled; ili radim išta drugo što veze s tim mojim znanjem nema, e da bih imala koju kintu više, ili da bih imala dovoljno, ili da bih se obogatila. Ne, nikad nisam sanjala o bogaćenju, ali jesam o jednom stabilno situiranom životu. Isto tako, oduvijek sam bila spremna na svaku vrst aktivnosti, osim onih koje ne mogu uvrstiti u svoj etički kod, koje bi mi omogućile preživljavanje ako iz nekog razloga ne mogu zaraditi za život svojom osnovnom i najbolje naučenom strukom.

Dobro je dok ti posao daje osjećaj vlastite važnosti i vrijednosti, dok se poklapa s tvojom etikom, a super je ako je pride i adekvatno plaćen... Meni je tak bilo neko vrijeme, a više nije, i mislim da nikome razumnome nije nakon 30-ak godina manje-više istoga (iako sam ja promijenila 15 radnih mjesta i 3 struke): moj osjećaj osobne važnosti i vrijednosti više uopće ne ovisi o načinima na koje zarađujem za život (osim, naravno, ako ih smatram nemoralnima, a takve izbjegavam u širokome luku), ono što radim, radim u skladu sa svojom etikom, čak i kad se ne poklapa sasvim sa službenom, a je li adekvatno plaćeno... Hm. To ovisi o kontekstu. Jest ako usporedim sa slabijima, mislim na firme i na djelatnike, nije ako usporedim s boljima, također uključujući firme i djelatnike, a ja se zadovoljim tako da sama sebi odredim koliko mi to sve skup vrijedi pa toliko i odradim - jer ja mogu i znam daleko više od prosjeka. I nisam luda raditi punim kapacitetom za istu plaću kao netko čiji je kapacitet trećina mojega.

I da nisam gladna, sad bih se izvalila i knjavala... Ali, gladna sam. A ručkić se još ne krčkić. OK, trebat će mu cca dvajs' minuta... Adrenalin sam smanjila. I mislim da se od danas uglavnom (ipak!) odmaram...

Zbogom, jimmy! Vrati se kad obogatiš repertoar komentara!

oj :)

ja sam prvo, kad sam došla doma, utrpala u sebe sve kaj mi je došlo pod ruku..čak i čips !

već dugo nisam pala u takvu hipoglikemiju.

jučer i danas mi je fakat bilo naporno..sjedit osam sati, maximalno moguće koncentrirano s dvije pauze..grozno !

Dobro je dok ti posao daje osjećaj vlastite važnosti i vrijednosti, dok se poklapa s tvojom etikom, a super je ako je pride i adekvatno plaćen...

je . to je super posao.