Ručkić krčkić

Kako mi je seks postao sporedan, npr.? OK, ali to ne bude bila baš duga i napeta priča: seks postaje sporedan kad aktiviramo niz drugih izvora užitka koji uglavnom ovise o nama samima, a manje o okolnostima ili drugim ljudima. Čiča-mića, gotova je priča!

Naravno, ova priča ne znači da je seks nepoželjan ili da bi ga trebalo izbjegavati: naprotiv! Ne, on jednostavno promijeni mjesto i dobije ono koje mu je milenijima pripadalo, na polici "jedna od mogućnosti za zadovoljstvo". Ne umanjujem mu važnost, ali mu ne pridajem onu koju ima u komercijaliziranom, egocentričnom, pleasure-seeking (nemrem se sjetiti niti jednog hrvatskog izraza koji bi odgovarao ovome!) društvu.

Dok se to ne dogodi, zapravo smo u inferiornom, pače ovisnom odnosu: ne uspijevamo se sagledati bez tog nekog drugog tko nas želi ševiti i zapraf ni u čemu ne uživamo ako ne pruža i mogućnost ševe. Ovaj mudri uvid mi se ukazao jučer, dok sam premještajući namještaj na frtalj uha čula kak u nekoj TV seriji neka cura objašnjava nekom neuglednom momku zašto ljudi odlaze na tulume: zbog mogućnosti ševe. Ovaj je postavio tri različita scenarija, a ona je na svaki dala isti odgovor - "Zbog mogućnosti da se poševe".

Eh. Zamislite sad da ste u tvornici slatkiša - ima svega, sve je predivno, ali, hebga, nema baš one vrste bombona na koju ste se vi napenalili! 505 sa crtom, recimo. A milijarde bombona tamo, pride slatkiša o kojima nikad niste ni sanjali, i tko zna, možda su fakat dobri, možda su bolji od 505 sa crtom, ali nemere, vi samo to i jedino to... I tak, odete doma nesretni.

U obratnoj situaciji, gdje nema unaprijed zadane formule za sreću, isprobate svašta, ponešto bude fino, ponešto fuj, ali ziher ne idete doma nesretni; možda vam je malo muka od prejedenosti, ali tome uvijek možete doskočiti - malo hodanja, mineralna, što već, i opet ste kao novi, a imate uzbudljiv doživljaj.

Promijenila sam se. Stalno i uvijek se mijenjam, a tako i otkad sam ovdje, na ovome našem blogeku svagdašnjem... Ovo je bilo poput one gore tvornice slatkiša, a srećom, iako sam došla s nadom da ću naći onaj svoj najmiliji slatkiš, nisam odustala od isprobavanja i svega drugog. Je, bilo mi je muka, ali - gore već piše.

Ne samo ovdje, nego za vrijeme mojeg boravka ovdje, ja sam se opet promijenila. Postala sam samoj sebi mjerodavnija i važnija nego ikada prije, iako (bar naizled) samija nego ikada (je li "samija" ispravan komparativ? - tko će ga znat!). Prije dolaska ovamo čitala sam T.S. Eliotovu "Pustu zemlju", s puno empatije, jer i ja sam osjećala da je moj naraštaj jednostavno prešao u žive mrtvace, da samo mrdaju udovima u nekoj opustošenoj zemlji bez nade, i da ja to nemrem, a i neću, ali bojala sam se da moram.

NE MORAM!

Unatoč činjenici da se većina ljudi mijenja u obratnom smjeru - ne iz kukuljice van, nego se ukukulji; unatoč činjenici da je s godinama prilika za seks manje, a za seks s uistinu privlačnim ljudima još manje, dok je za dobru vezu prilika onoliko koliko i za osjetan dobitak na lutriji (ajd, neću baš napisati jackpot!). Unatoč svemu tome, ja se opet osjećam kao u nekoj drugoj tvornici slatkiša, jer kad sam konačno izguštala taj 505 sa crtom, svašta drugoga me zanima, i svašta mi je fino...

Ali ne ono što me potire i zatire. Ne nekakva "ekskluziva" koja podrazumijeva da ja trpim svašta, od dosađivanja, preko neobzirnosti, do neuvažavanja - jock, pliz, ako je tome tako, slobodno mi je ukinite, štoviše, počnite me izbjegavati!

I zato nisam usamljena.