Ručkić krčkić

Danas sam naučila nešto o sebi, pukim slučajem: nekak me pronašla na FB-u nekadašnja poznanica, možda čak i prijateljica, meni zanimljiva osoba, ali kajaznam, ostavljena s paketom onih koji me iscrpljuju, a baš nešt puno ne pridonose mojem životu, ili bar dobrom raspoloženju. Zanimljiva mi je bila jer je vjernica, iskrena, ali se našla u rascijepu između vjere i odredbi/zahtjeva koje vjera ima za svoje vjernike i životnih praktikalija: žudnje, ljubavi za oženjenog muškarca. Ta moja poznanica/prijateljica svoj je rascijep premošćivala pišući izuzetno dobru poeziju!

(Osim ovog događaja, teren je pripremila i jedna ne baš jako dobra knjiga, ali evo, vratila sam svoju sposobnost čitanja čak i ne jako dobrih knjiga: u njoj jedan lik, žena koja od marksizma, ljevičarenja, civilnog aktivizma prelazi, uz niz oklijevanja, strahova, čak i groza, na ortodoksni judaizam, od svojeg rabina čuje ovo - "Je li ti palo na pamet da je možda lakše ne vjerovati nego vjerovati, unatoč svemu?". E viš, meni nije: meni se uvijek činilo da je lakše vjerovati ili jednostavno uzeti neki popis moralnih odredbi i onda ih selektivno primjenjivati, a da je teže stalno, iz dana u dan, iz dvojbe u dvojbu, procjenjivati što je ispravno i je li ispravnije podrediti svoje želje nečem drugom, ili se pak suprotstaviti nečem drugom, pa bila to i bujica mainstreama, zbog nečeg svojeg... Međutim, rabin je u pravu: TEŽE je vjerovati. Ali, i za to imam sasvim osobnu interpretaciju.)

Ukratko, ta moja sad FB frendica je očito nekak razriješila dvojbe: udala se za nekoć oženjenog ljubavnika, rodila dijete i postala vegetarijanka. Očito, strastvena vegetarijnka, jer svi su joj postovi ili vegetarijanski recepti, ili nekaj na temu djece, odgoja djece i uloge očeva u odgoju djece...

A ja na to popizdim - na tu slabost!!! Opet joj treba neko trapljenje! Opet mora po nekoj šabloni!!! A stvaralaštvo, e to joj je sad dijete, sasvim obično dijete, dijete nepotrebno prenapučenom svijetu...! I tu skužim SEBE: ne podnosim slabost. Slabost je izvor mojih brojnih neuroza.

Točnije, ne podnosim VLASTITU slabost: ne prihvaćam sebe slabu; ne volim se kad sam slaba. Drugima to mogu progledati kroz prste, uostalom, drugi mi uvijek ostavljaju izbor, prihvati ili odbaci, ali ja sama sebi jock - tu je izbor daleko teži: prihvati ili prevladaj!

I tu navru uspomene sa bujice mojih slabosti, na sva moja odustajanja, pomirbe i prihvaćanja koji nisu bili iskreni, nego jednostavno su me prevladali: odustajanje od umjetnosti jer sam se bojala roditelja i jer nisam imala vjere u vlastite sposobnosti, dugogodišnje druženje s dvjema djevojkama, kasnije ženama, koje od prvog trenutka nisam podnosila, jednu zato jer je ne dobra, nego toliko glupa da ne može pojmiti ikakav moralni kod, a istovremeno je toliko konvencionalna da zahvaljujući prijanjanju za taj kod nema NAMJERU činiti zlo, ali ga ipak učini, onako plitka i nesposobna (u)vidjeti išta osim "šuza" i "slatkica" (Sjećam se kad sam ju prvi put susrela, totalno me zblenula: prišla mi je, i ničim izazvana, ušla u moj intimni fizički prostor, sveudilj cupkajući u nekom samo njoj čujnom plesnom ritmu, zasula me vagonom svojih potpuno perifernih impresija, o "šuzama" i "slatkicama" uglavnom, a ja sam mislila da je luda, i da je ružna, da ima ružne, plošne, izbuljene oči... Tek sam kasnije saznala da je većini ljudi lijepa; meni nije bila. Nemre mi biti lijep netko tko naprosto ima skladno raspoređene kosti i tjelesnu masu.), i još jednom, kreštavom, nametljivom, također plitkom, ali s njom sam čak mogla pomalo i suosjećati jer je bila zaista ružna i zaista pokvarena, a znam da ni jedno od toga nije lako... Jebote, te dvije sam podnosila cca 30 godina!!! Zato jer sam početkom faksa bila usamljena; i postiđena što se nisam suprotstavila roditeljima; jer SEBE nisam voljela, tako slabu kakva sam bila.

A bilo je toga još... Pa i moje iskričarenje i svi ti ljudi koje sam pustila (pre)blizu jer samoj sebi nisam vjerovala u prosudbi tko/što jest ili nije za mene... Ajd, bar sam si empirijski dokazala da sam ODUVIJEK U PRAVU, da me intuicija služi; ono što me ne služi, to je VJERA.

Zaista je teže vjerovati.

Međutim, kad stekneš vjeru, jer da, nije to nešto što dođe samo po sebi, nije to kanonik i popis pravila, nego je preformuliranje vlastitog identiteta, onda nije teško niti odstupiti od vjere ako treba, ali uvijek s nekim ciljem koji je usklađen s našim vjerovanjem. I ne, ne govorim ovdje u vjeri u boga: još uvijek sam sama sebi jedini Bog. Ali sad nekak lakše shvaćam i one koji to sebi nisu, nego moraju eksternalizirati predodžbu o super-sebi u nekoga/nešto kome će (po)vjerovati. Bolje je to od plitkog egoizma. Daleko bolje.

Vidjet ću što dalje... Vjerojatno ću malo preoblikovati i svoje poimanje slabosti.

I više ću opraštati.

U puno tvojih tekstova pronađem i crte vlastite osobnosti. Zbog toga te rado čitam, iako nam s komentarima nikad nije išlo. (mislim da su predrasude okosnica, ali ok) Htjela sam reći da sam primjetila da imaš (moguće) neki okidač na te 'izbuljene' oči. Sjećam se da si taj detalj znakovito naglasila i opisujući babu. Nešto ti se urezalo kao negativno u pamćenju a povezuje se s takvim očima!? (kod mene je isto s prćastim nosevima) :)

Identitetska pitanja su univerzalna, Pamela. Izbuljene oči smatram ružnima, a vjerujem da većina ljudi za ovu ženu iz teksta ne bi rekla da ima takve, nego ih JA vidim takvima, simbolički, jer bolno osjećam jalove napore njezinog uma da pojmi što je okružuje, pa atavistički bulji oči i ćulji uši (koje ne vidim zbog kose) ne bi li se nekako orijentirala...

Što se naše međusobne komunikacije tiče, to neće ići - nisam ja za tebe, a nisi ni ti za mene. Što uopće ne znači da povremenog uvažavanja i shvaćanja nema i/ili ne može biti.

Slažem se :) Nisam ti prijateljica niti to želim. Određena zamjeranja su obostrana, no eto ostavljam ti na znanje da primjećujem i kad si izvrsna i kad si užasna :))

Tnx. Bilo bi dobro za tebe kad bi mogla osvijestiti da je ovaj komentar bio potreban tebi, a ne meni - dakle, da je tvoja slabost, a ne moja. Ja odgovaram iz pristojnosti. Koju bi bilo lijepo cijeniti. U suprotnome, prijeći će u nešto (npr. verbalni okršaj) što od mene traži napor koji me ne veseli i ne pridonosi mojem boljitku, a onda mi je to najlakše spakirati u zajednički nazivnik "slabost" i odbaciti.

Jer, trenutno imam snage samo za SVOJE slabosti. Tuđe me još uvijek jako žifciraju.

:) Je, ja sam imala potrebu. Valjda sam slaba. No hrabro sam si dopustila tu slabost :) Uživaj :)

Evo konkretnog primjera za tekst: slabost ili sublimacija? Za danas sam već jučer smislila jelovnik: mini pileći fileti i grašak s noklicama. I onda padnem u depru jer mi je zadnji dan godišnjek i potpuno, ali zbilja potpuno, zaboravim jučerašnje namjere, i evo, u woku sad neka mješavina piletine, gljiva, tikvica, jabuke, krumprira, poriluka, sad bu i grašak iz konzerve... Je li moje odbijanje da se udepram slabost? Jest. Jer tuga je također dio života. Ali tu slabost je nekak lakše prihvatiti ako ishodi dobar ručak, ili pametnu praktikaliju, ili umjetninu...

Trebam poraditi na tome da mi ne trebaju, jer nemam dosta love za takve sublimacije. Trebam se potruditi cijeniti svoje super koje je bilo i koje može biti, kad zbilja jako treba... Inače se rasipam. I to jest slabost.

*godišnjeG