Ručkić krčkić

Uffff... Evo, završila i predala prijevod koji je baš o naslovnom pojmu: predodžbama koje imamo o sebi, predodžbama koje imamo o drugima, njihovom suodnosu, o tome kak smo skloni inkorporirati tuđe predodžbe o sebi u vlastitu predodžbu o sebi... Komplicirano!

Još uvijek nisam ziher da sam sve dobro shvatila, a ako nisam, onda nisam ni dobro prevela. Zaključit će stručniji. Ipak, mislim da sam uglavnom dobro skužila/prevela, a to me potaknulo da onak, laički, još jednom napismeno produmam o svemu.

Je, točno je to: potrebne su nam predodžbe drugih o nama samima. Bez njih smo krnji, neomeđeni, neuravnoteženi. Patologija počinje kad se te granice izgube (tj. ne možemo razlučiti tuđe predodžbe o sebi, ili vlastite predodžbe o drugima od nas samih). Egocentrična kakva jesam (a sa zadovoljstvom konstatiram da to smijem, mogu i želim biti), pitam se u kojoj sam se mjeri ja sama potrudila urasti u predodžbe koje sam uspjela definirati kao tuđe predožbe o sebi; koliko sam ih ugradila u vlastitu predodžbu o sebi?

Paaaaa, i ne previše, rekla bih... Sigurno manje nego što je uobičajeno, a zasigurno ne toliko da bih se približila patologiji. Svjesna sam da drugi ljudi imaju neke predodžbe o meni koje nisu laskave - npr. da sam zla - a tu predodžbu nikad nisam usvojila kao legitimnu, a kamoli vlastitu: ja znam da sam pronicljiva. To kaj većini ljudi ne laska ono što vidim, mene samu ne određuje - ja vidim što vidim, isprva bez ikakvog vrijednosnog suda, a nakon reaktivne osude tog viđenja, s negativnom prosudbom te osobe. Tj. tu reakciju vidim kao slabost, a već pisah o tome da slabosti ne volem.

Vidim ja i sebe, onak, rendgenski... I ne sviđa mi se sve što vidim. Ali, koliko god se "zračila" ne vidim u sebi ono što se odražava u tuđim predodžbama o meni, tj. tu inherentnu zloću. Naravno, zla sam. Kao i svi drugi. Vjerojatno čak ponešto manje nego većina drugih, jer sam izvježbala samodijagnostičke mehanizme pa znam, ako mi netko ide na jetra ničim jako značajnim za moje postojanje i djelovanje, riječ je o nekom mojem nerazriješenom unutrašnjem konfliktu, i tu nema mjesta zloći, nego jedino samokritičnosti, ili eventualno slabosti, tj. želji/nastojanju da se vako ili nako udaljim od tako neugodne osobe.

Štoćereć, ja osobama koje su mi neugodne uglavnom ne želim zlo. Naprotiv! Zahvalna sam im što odražavaju nešto u meni što možda čak mogu i popraviti ili ugraditi u vlastitu predodžbu o sebi, dopuniti se, urasti u to...Moja predodžba o meni samoj uključuje vjerovanje da nisam sklona po svaku cijenu izbjegavati neugodnost; da sam se spremna nositi s neugodnim spoznajama. Ne uvijek, ne u vezi sa svim i svačim, ali često, dovoljno često da, ajmo reć, "rastem" u nekom psihološkom smislu; da se mijenjam i da učim, da pronalazim nove sigurne zone i nove izvore zadovoljstva i sreće kad uvidim da su stari zapravo slabosti, ili jednostavno istrošeni, pa i nemogući...

Svakog jutra vodim u Dušku u šetnju s malim reklamnim ruksakom na leđima (dobila kao vjerna mušterija trgovinice potrepštinama za kućne ljubimce). U ruksaku su loptice za nju, najdraža i nenadoknadiva, i još tri prve s rang-liste, a onda još dvije-tri koje možemo žrtvovati loptokradicama ili nezgodama; voda i posudica za vodu; poslastice za Dušku i društvo iz parkića. Sama ta slika me odražava u nizu svjesnih i podsvjesnih predodžbi koje imam o sebi: ta spremnost za sve moguće eventualnosti priča priču o mojoj potrebi za sigurnošću, ali i skladom, te moju sposobnost određivanja prioriteta; moju brižnost za one koje volim; moju manipulativnost prema onima koje ne mogu kontrolirati; i moju nekonvencionalnost, koja traje još od djetinjstva - udobnost i praktičnost su mi oduvijek bile važnije od dojma i modne osviještenosti, tako da sam još i u 8. razredu osnovne škole nosila torbu na leđima, što se pokazalo i izvrsnim sredstvom individuacije i iskazivanja individualizma. Trebam li reći da NIKAD nisam bila žrtvom bullyinga, iako naizgled kao stvorena za to?).

Znam da predodžba koju drugi imaju o meni ne uključuje ljubav: fascinaciju da, poštovanje da, zazor da, čak i strastvenu antipatiju da... Ali ljubav jock. Nisam "lovable". I to me jako dugo mučilo. I sad mi smeta. Puno manje nego ranije, kad je ljubav bila i infrastrukturalno bitna, a ja sam se morala zadovoljavati strašću i fascinacijama, unatoč tome što im znam rok trajanja, ali svejedno mi smeta, zasigurno zato jer ne znam premostiti to što jesam (svoju predodžbu o sebi, svoj identitet) i taj dojam koji ostavljam (tu predodžbu i prosudbu koju imaju drugi o meni) bez žrtvovanja nečeg meni identitetski bitnog. Ukratko, ne znam kako postići da me oni koje bih htjela voljeti vole onakvu kakva jesam.

Ali, vole me mnogi drugi, oni s kojima ne mogu ulaziti u seksualna partnerstva: mladi osobito. Jedan dolazi u parkić samo zbog mene, iako nema psa; drugi ima psa, ali dolazi baš u taj parkić jer sam ja ondje; imam niz jako mladih prijateljica, u rasponu godina 20 do 45... I zbilja me vole! Volim i ja njih, ali s onom trunčicom viška znanja koje me sprječava da se sasvim opustim, s onom trunčicom zazora da ih na neki način ne "iskoristim" za svoje staračke svrhe... I zato će me oni morati prerasti, i to će biti dobro za njih, a pomalo tužno za mene.

I ljutim se zbog predodžbe koju naša kultura ima o starenju! Ljutim se što nam to ne daju, što s tim krasnim mladim ljudima ne mogu imati onaj neopterećen odnos starije osobe s nekim mladim tko treba ono što još nije stigao/stigla steći, ili što bi valjalo izbjeći... Ljutim se što me osuđuju jer ne izgledam 10 godina mlađe i jer se nikad nisam trudila u svojoj mladosti poduzeti korake da bih u svojoj starosti tako izgledala, jer mi to onda nije bilo važno, a ni sad mi nije, ali drugima jest, i to me ponekad sasvim praktično koči.

S druge strane: jučer me nazvao bivši student koji s drugim bivšim studentom pokreće novi studij i obojica me žele uključiti u taj projekt, a projekt je čisti futurizam! Zar TO nije mladenaštvo?! Mentalno mladenaštvo? Zar postoji itko kome to ne bi napuhalo dobre strane predodžbe o sebi?!

što reć!?... meni osobno puno ljepša riječ za predodžbu je percepcija. predodžba mi je nekako definirana, tj ne daje slobode, više mi djeluje kao svjedodžba, nešto gotovo i definirano, dokumentirano. svojevremeno sam čitao Hakslijeva Vrata percepcije. mogu reć da me privukao naslov, te i još neke pročitao od istog. sada sam se pomalo zanemario i ne čitam gotovo ništa, no otkriće je Pomorska enciklopedija u osam tomova.............. nego zašto dosta ljudi kućnim ljubimcima, da ne kažem životinjama daju srpska imena :)

. nego zašto dosta ljudi kućnim ljubimcima, da ne kažem životinjama daju srpska imena :)
ilija .. koja su to srpska imena ..

a sad zamisli da imaš kravu
pa je zoveš ... leposava ..a krava tužna i ne lepa
al jebeš kravu . držiš je zbog mleka ...

Ilija, da sam psihonalitičar frojdovske orijentacije, u tvojim razmišljanjima o predodžbi/percepciji zasigurno bih pronašla PENIS. Međutim, ja sam samo prevoditeljica, i kao takva radije koristim domaće riječi nego tuđice.

Duška je, prije svega, inačica hrvatskog imena Dubravka. Ali čak i da nije, otkud ikome ideja da ja dijelim njihov animozitet prema drugim nacionalnostima???

oli da imaž žirafu pa je zoveš lepa brana
živi u rvstskoj a jede u srbiji .. idi bere ilija ..hranit aligatore

Nego, da razlučimo razlike između predodžbe i percepcije; ovu drugu bismo hrvatski nazvali "opažaj", a to je nešto trenutno i promjenjljivo. Predodžba, međutim, nije niti trenutna, niti imalo lako promjenjljiva. Etogac!

Kak si ti razlučna.

Opet se netko pravi kako nešto zna
pa buba na pamet.Duška je izvorno
hrvatsko ime a to što su ga srbi prisvojili
pa ga zbog toga neki hrvati zamrzili,to je
problem u nečijim glavama.A Ilija?Većina
ljudi ovdje nose židovska imena a da toga
nisu niti svjesni.Bitno je da smo "pametni."

Da,inače ja širim negativnu energiju,
konstatacija je glupana koji ne mogu
provariti kada ih razotkrijem kao glupane.

Možda bih trebao hvaliti njihovu glupost,tada bi po njima širio pozitivne gluposti.
samo mi nije jasno kako glupost može pozitivno utjecati,osim što čini štetu?

:*

:)

vega je čovjek