Životinjsko carstvo

jutro vega :)

proslijeđujem zamolbu:

c/p
"...kad budeš kod Vege , reci joj da me prebaci u drugu prostoriju u ignoru. Ne ide mi pod kapu s njim biti ni u virtuali na istom mjesto, bespomoćan!"


(Alan, Sky i ine inačice nicka, a u potpisu medo)

hvala u medino ime :)

Blago medi dok ima tebe, meija! Jutar, btw.

Inače, niš od toga, mislim preseljenja. Ak mu se ne sviđa društvo, bar će iskusiti kak je meni kad mi na blog dođe baljezgarit netko tko mi ne paše. Pa možda nešto i nauči. Jer, optimisti vele "Čovjek uči dok je živ".

Već sam puno puta pisala kak meni to zgleda kad mi netko uleti na blog i počne nekaj po svojem: ko kad mi pijanac u kafiću nepoznat sjedne za stol!

Ili neki nametljivac u psećem parkiću. Baš neke večeri frendica i ja sjedimo, pričuckamo, pesi nam se igraju, na susjednu klupu zasjeda neki "mutan" (navodnici jer ne znam je li bio pijan, zdroksan ili jednostavno takav od rođenja), sluša on nas pozorno i svako toliko dovikne nešto svoje; kad ne trzamo, onda i ponovi. Pa nešto pita. Ajd, mi pristojne pa čak i odgovorimo, ali očito nevoljko i bez ikakve želje za nastavkom razgovora.

Rasplet? MI smo otišle; mutan je ostao.

To se bezbroj puta dogodilo i na ovom mojem blogeku: stavim sliku, dođe netko i izasere svoje "misli", ja bacim pogled, okrene mi se želudac, okrenem se i ja i odem. E pa neću više! Meni ovdje sasvim ugodno i bez mede, skya i kajtigajaznam koga sve ne tko ne zna razgovarati, nego šiba neki svoj monolog u nastavcima. Sad JA ovdje vodim SVOJ monolog. Pa nek čita tko hoće, ako neće ne mora, ako želi komentirati, nek si otvori svoj blog i ondje sere koliko god ga/ju volja. Jer TO pak JA ne moram nit gledat, nit čitat.

nikada u kokoši pogleda u nebo.
Nosi kukavička jaja i čeprka po smeću.
Ni pijevci se ne razlikuju puno od kokoši, samo što naskakuju na sve što im se nađe na putu. Em ti ukusa i kriterija ............

iz čiste nostalgije:
https://www.youtube.com/watch?v=ayR-xd_qJDw

Bok, budo! Je, i meni su koke nekak nesimpatične... Možda zato jer me neka kvočka gadno kljucnula kad sam bila mala. Kajaznam. Kasnije mi se nisu zamjerala, ali svejedno, od svog životinjskog svijeta, one su mi nekak pri dnu afiniteta. Čak i prehrambeno.

A dobar je Balašević... :-DDD

a kajaznam da li mu je ili nije blago, ali smo si dobri već brdo godina :)

(ok, i meni je iritantno kad netko koristi tuđi prostor za nekaj kaj meni nikak ne paše jer me se ne tiče, jer mi je dosadno jer nije moj svijet, ali opet - pristojna zamolba nekaj govori. meni)

Je, meija, i meni nekaj govori, ali vjerojatno ne isto što i tebi. I zbog toga što mi to govori, nema teorije da se predomislim. Do viđenja!

E, tak, odradila malo administracije... Za danas sam si zacrtala i malo veća mentalna postignuća, a ne da mi se, ali ću morati, jer obećah. Zapravo je to moj problem, ta nevoljkost da prepišem nešto, nego ja fakat tražim neka nova rješenja ili bar neka poboljšanja starih. I zato sam spora. I zato mi je to ponekad zbilja teško. A redovito mi se ne da.

Nego, medo me asocirao na jednu knjigu koju sam nedavno pročitala: Alison Lurie "The Last Resort". Ukratko, jedan vremešni profesor, naturalist, popularan autor popularnih knjiga o prirodi, ali sad već na zalasku slave i znanstvenog prestiža, oženjen 30-ak godina mlađom ženom, lijepom i "starinskoga kova" - izvrsna domaćica, tajnica, istraživačica, pa i ko-autorica, nikad potpisana, naravno - počne osjećati bolove u probavnom traktu i otkrije krv u stolici. Zaključi: rak debelog crijeva = neugodna smrt.

I tak se on odluči koknuti, sveudilj brinući da to bude što ugodnije njegovoj ženi: odu u Key West, kako joj ne bi pokvario život u stalnom prebivalištu uspomenama na svoju smrt, ohrabri je da ondje nađe prijatelje, kako bi joj ovi pomogli u danima odmah nakon njegove smrti, a ta će se dogoditi "utapanjem" - otplivat će daleko i nitko neće znati da je bilo namjerno, pripisat će to njegovim godinama, strujama... Čak i kad na obdukciji nađu rak, nema dokaza da je on za njega znao i kvit! Nesretan slučaj. A njegova slava nedotaknuta poniženjem bolesti, a blogme niti samoubojstva, koje je, inače (po njemu), kukavički čin. U njegovom slučaju nije - to je plemenita gesta!

I tak on planira, sav je time zaokupljen, žena je nesretna jer je prema njoj osoran, zatvara se u sebe, ne komuniciraju, nema nježnosti, seksa... I tak si ona fakat nađe prijateljicu, a ova je lezba. Pride se ta prijateljica zaljubi u nju već na prvi pogled.

U suprugu se zaljubi i jedan čuveni pjesnik, jer je u svojoj zreloj dobi (ima negdje između 55 i 60 godina) zaključio da mu nema koristi od sisatih plavuša, nego da treba ženu "starinskoga kova", baš kao što je ova. Pa ju i on snubi.

A starome profesoru stalno propada plan samoubojstva: em ode na tu plažu, koju je brižljivo odabra, ali ga pretekne jedan oboljeli od AIDS-a, i sad nemre se i on tu utopiti, kvrapcu, novine će ih spojiti u istu priču i to će ga pratiti cijelog života svih onih koji ga budu nadživjeli... Tak da on ide čak i spašavati tog otimača samoubojstva, ali ovaj se ipak utopio (bacio se skup s invaldskim kolicima u more).

Pa onda danima pada kiša pa nije baš logično reći da ide na plivanje, jel...

I kad konačno dođe jedan dan da ga ništa ne sprječava otići i utopiti se, dobije neki grozan napadaj, sruši se u kući, ajd, nađe ga jedna njegova obožavateljica i otpelja u bolnicu, i ustanovi se da nema rak, nego žućne kamence i hemoroide.

Dalje vam neću ispričati. Možda netko odluči pročitati. Isplati se!

:D

tnx na preporuci ..