Cuspajz u glavi

U principu, ne znam zašto sam započela još jedan odlomak u blogu. Nisam se mogla ni sjetiti naslova. Nisam čak ni raspoložena za neko pametovanje, niti pisanje ičega korisnoga. Samo se čudno osjećam. Po prvi put sam uzela stvari u svoje ruke, započela život kakav sam uvijek sanjala, sve mi trenutno ide jako dobro,.. a ja se osjećam kao da sam kriva za nešto, nekakva savijest me pere, a ništa loše ne radim. Možda je to zapravo onaj strah iz prošlog zapisa. Strah od promjene. Jer ovo je period kada napuštam stari način života, napuštam određene osobe s kojima sam cijeli život pričala..
Ne, ne udajem se.. samo se selim u drugi stan. Odlučila sam postati samostalna, pa sam našla posao i sad je u planu nalazak nekog stana. Ja i moji smo prerazličiti da bi živjeli zajedno. Volim ih, super su, ali se u mnogočemu ne slažemo. I ja sam tako odlučila to promjeniti...
Zapravo, nije ni važno, i taj glupi osjećaj će proći i sve će biti u redu...

Gdje si? Bilo je isto veče, iste strijele
ulazile su u tvoje meso, isto nebo
koje pamtim, jednake zvijezde, ali od jednog sna
ostade u mojoj krvi otisak tvojih usana.

ne boj se ništa.. to je samo odrastanje.. uživat ćeš u slobodi, malo je gusto na početku, ali kad te krene...super, petica !

sam svoj gazda, nema cjenu....

e da, pod uvjetom da nisi "njihova mala mezimica" razmaženica, tad će ić nekako :)