Ručkić krčkić

Strah od starenja je normalan, rekla bih... Gubimo puno toga starenjem: zdravlje, optimizam, društvenu važnost, novac (bar u RH)... I ne dobijemo baš bogznakaj zauzvrat: bolove; tablete; raznorazne proteze; samo ponekad malo poštovanja; malo vjere da smo svoje godine zaslužili nekom pameću, da smo nešto i dobro odradili.

I ja se bojim. U stvari, kad sam prvi put primijetila da nisam više mlada, i to zato jer su mi to mladi, uistinu mladi, pokazali, vrlo obzirno, doduše, obuzeo me bijes... Pa strah... I tek potom tuga. Svašta sam zamjerala (uistinu) mladima: nepromišljenost, brzopletost, površnost, bahatluk, povodljivost, želju za umecima za kosu, za grudi, za udajom, za prestižem, za provodom... Zavidjela sam im, ukratko. I pisala sam o tome, pisala sam poeziju, zatim priče, zatim roman, prisjećala se sebe mlade, sebe zrele, sebe prezrele i tek krajičkom uma pokušavala predvidjeti sebe staru.

Mladima sam oprostila mladost, iako im još uvijek štošta zamjeram, ali čak i to zapraf opraštam, jer iako nisam bila ista dok sam bila mlada, bila sam mlada na način moje mladosti, mojeg vremena za mladost, i nema tu sad ocjena "bolja" ili "gora". Svoju starost si još uvijek nisam oprostila, i još uvijek je nisam prigrlila, jer još nije stigla, ali se stalno najavljuje, neugodno i uporno, i znam da mi je nadomak. I zato se sad ljutim, ne na nju, nego na sebe, i na svoj "zeitgeist", u kojem je tako nedobrodošla.

Na slici su stari šaponja i mala Duška. Jesam li ga manje voljela, onako starog? Ne. Voljela sam ga više nego ikada! Njegovo umiranje me deprimiralo, ubijalo u pojam, bilo mi je beskrajno teško, teže nego majčino, jer on je u mojem životu uvijek bio onaj dragocjen dodatak, ne potreban, nego željen, izabran. Dušku je oduvijek lako voljeti; mladost je lako voljeti. Drage, pametne, zgodne mlade ljude je isto lako voljeti.

Stare i ofucane ne može voljeti svatko.

I valjda je to izvorište straha; kod nekih i panike. Neki dan ja u trgovini potrepštinama za ljubimce, kiša lijeva, ja u otrcanoj odjeći za park, Duška u skafanderu, nemamo kišobrana, cijedimo se obje i uz puno smijeha kupujemo i čavrljamo s vlasnicom dućana. Ulazi jedna žena mojih godina, ogroman kišobran, prekrivena kabanicom, našminkana ali ono, temeljito, nacrtana faca, odmjeri me prezrivo, mojeg psa isto, i preko moje rečenice ona zahtjeva nešto... Trenutno se rasrdim, a onda mi se smili: panika, skužim. Ne zna ona više lijepo. Ne usudi se. Ni bez šminke, ni bez rekvizita, ni bez galame: ne vjeruje da stara i ogoljela IŠTA zaslužuje.

TO je stvarno žalosno!

Ne znam za druge, ali ovako je za mene: seks me puno manje zanima. Unatoč nadomjesnim hormonima, u vrlo blagim dozama, tek toliko da ne ludujem i ne psujem studente, bar ne do pemzije; udati se ne bih htjela jer mi je to prenaporno, sva ta svita koja dolazi s nekom osobom, rodbina, djeca, bivše, nekretnine, imovine... ali seks ne isključujem. Nažalost, nude ga uglavnom oni koje ja ne bih htjela, jer meni su i dalje najljepši 35-godišnjaci, a to nemrem i kvit, to mi je perverzno, i premda uživam u druženju s mladim ljudima, seks je druga vrst druženja, bar po tom nekom čipu u mojoj glavi, po kojem uloge nisu tako jasno omeđene, gdje vrijednosti/"vrijednosti" nisu tako jako vidljive, gdje je suodnos fluidan i promjenjljiv... Ali drago mi je što je seks s 35-godišnjacima za mene još uvijek moguć: ako zgasim taj čip; i aktiviram onaj drugi, jasno transakcijski.

Ljubav... Ima ih puno vrsta. Mislim da me ovak postariju ljudi više vole. Opuštenija sam; opušteniji su i oni sa mnom. Skužila sam da je bitno niš ne tražiti, ili tražiti lake stvari, tipa pentranja na lojtru kad je meni teško, ali niš više od toga. Boje se oni da ću skončati nepokretna i da će im biti neugodno zbrisati od mene takve. Iako neki već sad tvrde da neće; da mogu računati na njih.

Ni na koga ja ne računam! Znam, kad god sam bila očajna, kad god je bila panika, UVIJEK je netko pomogao; ali NIKAD oni na koje sam računala. I hebga! A čak i ako baš nitko ne pomogne...

Naživjela sam se. Sad mi je jedini cilj nadživjeti svoje ljubimice. A onda, što bude - bit će.

Medo je pušten iz podruma! Kao star i vjerojatno neprivlačan, možda ima ponešto zanimljivoga reći na ovu temu.

dan :)

mene više frka starosti i bolesti ljudi koje volim. zbog njih. a i zbog mene, kak ću to znati prihvatiti

(i fala za medu. kad bi ga znala kao što ga ja znam, s njim pričala o brdo tema u sat vremena, vidjela bi nekog drugog od ovog tu nicka. vjerojatno...valjda...)

a naša netolerancija prema mladima je samo interni obračun s nama samima jer ne prihvaćamo sebe u godinama koje su se nekak prebrzo zalijepile

ista priča je i cendranje za nekim prošlim vremenima. nisu ona važna jer nije o njima riječ, već o nama kakvi smo bili, a više nismo

Vidim i ja da starim; nekad sam gledao cure koje šeću pese,
sad gledam pese :)
Dobar dan, cure (toliko o starosti) :)

Slažem se sa svim komentarima (paz, TO se fakat dugo, možda NIKAD nije dogodilo!!!). I zato nekak slutim, osjećam, iako još nije prešlo u ono znanje riječima da sad, kad sam ostarila, voljeti mogu, ono partnerski - seksualno, samo svoje vršnjake. Jer oni me kuže; jer i oni osjećaju to što ja osjećam; jer to i njih muči, plaši, i nekak se razvedrimo kad vidimo da smo si još uvijek "cure" i "dečki", unatoč tom strahu :-))

da se zabrinem(o) zbog suglasja u komentarima? :D

seksualno volimo tijelo. mlado. zgodno. u formi. poželjno
a ljude koje volimo u paketu, volimo na drugi način, uz seksulnu ljubav
i da, volimo zato kaj osjećamo da smo uz njih ono kaj inače jesmo, bez dodatne vrijednosne ambalaže

Da, to je još jedna surovost starosti: ako si nismo uspjeli steći i zavoljeti tak nekoga u paketu do sada, sad je vjerojatno prekasno. Moramo se ili rascijepiti, ili prihvatiti krnjost, ili odustati. Kako tko; ovisi koliko smo jaki ili slabi. Ali fulirancije ne prolaze! Pravi mladi, pravi lijepi, pravi ljubavnici - kuže oni šmiru. I neće ju. Jer (još) ne moraju.

ne volim baš previše privatno o sebi tu, ali da sam solo, ne znam kak bih se upustila u bilo kakvo upoznavanje otvorenih dlanove, bez figa u džepovima i zbrajanja i oduzimanja

godine nose svoje
i što prije ih shvatimo kao nekaj kaj nam limitira izbore ili ih suzuje na mjeru za koju još kakti nismo spremi, bit će nam jednostavnije u vremenima koja dolaze...solo ili u paru

A gle, ja se uvijek sjetim svojeg dide, koji je ljubio do posljednjeg daha i doslovce umro od ljubavi (bila ovdje priča o tome, a sad mi se ne da ponovno)... Je, bile su to deluzije, je, te žene su htjele dobru pemziju i stan, ali on to nije znao i on je bio SRETAN.

A blogme, ima i pravih pravcijatih gerijatrijskih ljubavi... Samo, to je već jackpot. Koji svatko može dobiti. Ali rijetki imaju tu sreću :-))

*"bilo tko može dobiti" bi bilo točnije reći; ne svatko.

meni su te ljubavi jako simpa i ne želim zlobnjikavo ulaziti u njihovu opravdanu korist... ;)

i ako je dvoje ljudi sretno u međusobnom odnosu, ono baš sretno...sve ostalo je nebitno

jer uvijek druge mjerimo svojim raširenim rukama i..."ja nikad ne bih"
kaj te briga ako ne bi. oni bi i točka :)

danas sam se baš raspričala na tuđim zapisima u monološkim komentarima
:D

čitamo se...budi i ti dobro, kao i kolega kat niže :)

Ajd! Vrijeme je da se posvetim svojem ručkiću. A svima drugima želim sretno i ugodno krčkanje ;-))