SKY IS THE LIMIT - LE JOUR DE GLOIRE EST ARRIVE

"Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani?"
Knjiga o Jobu, 38, 4-7.

Povremeno sam odlazio u New York, provodeći sate u šetnji i promatranju tragedije prijelaza od usamljenosti do otupjelosti na licima svjetovnih ljudi. Kako su izgledali lišeni sreće, boreći se za puko preživljavanje u tim samotnim gudurama krutih shvaćanja!
Drugih sam dana tumarao veselijim okruženjima Washington Squara, gotovo u zanosu promatrajući majke s bebama, nasmijanu djecu kako se igraju na travnjacima, mlade ljude kako pjevaju i sviraju gitare pored fontana, njihanje stabala, vodoskoke kako slikovito pršte na sunčevu svjetlu. Sve se činilo ujedinjeno u jednoj simfoniji, mnogo života u jedan život, bezbrojni valići smijeha u jedan ocean radosti...(J.D.Walters)

New York, New York

Šečući na posao jednog dana, očaran kao i uvijek ljudima na ulicama New Yorka, bio sam pogođen time kako je malo ljudi izgledalo sretno ili opušteno. Gotovo svatko je izgledao kao da nosi teret koji se prenosio njihovim izrazom lica, korakom, govorom njihova tijela: iscrpljene od brige starice koje su bile pogrbljene zbog gubitka i usamljenosti; sredovječni muškarci mrkih, uzdržanih lica koj su se uputili na posao, noseći kutije s ručkom ili aktovke; melankolični, drski tinejđeri, besciljni u ljetno jutro: iscrpljene, tjeskobne majke koje su nosile svoju djecu u vrtiće - čak i njihova mlada djeca već su nosila znakove gubitka ili tragedija koje su im njihovi životi dodijelili. Povremen blistav ili zadovoljan prolaznik bio je gotovo uznemirujuća iznimka. Pitao sam se što je izražavalo moje vlastito lice?

P.S. Inspirirano prethodnom tekstom od Mai koja sve bolje piše, kada se ulovi vječnih tema..:)

Link

Link

Link