*Babinjak*

...Joeovom tati su prošle godine dijagnosticirali karcinom, koji je svoje žarište imao negdje na vratu. Ubrzo je operiran i ozračen...te se njegovo stanje naizgled malo popravilo.

U to vrijeme je bio najodvratniji prema Joeu.
Iako je Joe kroz godine bio jedna od rijetkih osoba, koja je razumjela moje tuge i nesreće uzrokovane ponašanjem i djelovanjem mog oca, jer je i sam imao sličnog....sada ga nisam mogla prepoznati.

Ovaj ga je vrijeđao, ponižavao, prijetio mu....a Joe je svejedno svakog radnog dana, poslije posla..oko 17h...pokupio svoju kćerkicu iz vrtića (iz netom okončanog braka) i jurio k roditeljima 30 km od Zagreba, kako bi se pobrinuo za sve 'muške' poslove na i oko imanja...te eventualno oca vozikao na preglede, plus nemilo trošenje svog novca na razne..ionako neučinkovite lijekove i preparate.

I danas mi pošalje poruku: Tati nije dobro!

(mislim..pa to znam...) - Kaj se dogodilo? - pitam.
-Sav je pun metastaza, u bolnici je.....danas sam dušu isplakao!

I to je bio onaj trenutak..u kojem sam buljila u tu poruku...potpuno onemogućena reagirati...ikako. A kamo li očekivano. Jer ne znam kako sad na to reagirati. Fakat ne znam.

Ovaj ga je satrao kroz život...toliko mu sranja napravio, toliko ga ponižavao i vrijeđao...ucjenjivao...ma čuda....a Joe sad plače!?
O jbt!?
Napokon...velim mu: Žao mi je tebe Joe!
A on uvrijeđeno: A jbt Pam!?

Ne znam što Joe sad prolazi..jer za takav vid empatije..s poznavanjem materije, nisam sposobna. S druge strane..Joe je frend, pravi...kojem ne mogu zanijekati čovječnost kad mi je bilo najteže...i želim, ja stvarno želim da mu bude sjajno u životu! I želim uzvratiti prijateljstvom.....ali u ovoj situaciji...ja fakat ne znam ni odglumiti suosjećanje.

Jer ne znam sa čime bih to trebala suosjećati?
Sa situacijom u kojoj jedno čudovište umire u bolovima? A što je očekivao? Da će sve nadživjeti i vječno sijati svoj teror? Sve to dođe na naplatu.

I mogu razumjeti čovječnost pomaganja, odgovornosti za skrb oko svog umirućeg roditelja....ali suze ...e to ne mogu! Ne u ovakvim slučajevima.

I jbg...sad ne znam što trebam.
Još ću..iz poštovanja prema Joeu, morati ići ispraćati zlotvora kad umre, kao da je neki važan ku...i pošten, vrijedan...značio u našim životima!

Zapravo nas konvencije i društveno uvjetovane norme..fakat prisiljavaju da budemo ..licemjeri.
A mislila sam da sam slobodna od toga!

licemjer je nešto drugo, ovo je 'red'. Suprotno od licemjera, jer i kad ne moraš, kad nemaš neku korist i sl. ipak obaviš ono što je red.. pristojnost.

pa to je licemjerje. Ja ga ne podnosim, mislim da je zaslužio smrt...a trebam mu svojim dolaskom na sprovod odati počast? ..To je lažno do bola.

da/ne... oba stava su legitimna nakon smrti (..sve najbolje). Pa do trećeg ateističkog stava i besmislenosti pokapanja osim higijenskih razloga.

ma nek se pokapaju kako žele...tj. kako su željeli za života, neka svakom to pravo. Za mene..to je u ovom slučaju samo formalnost...ali suze!? Ma daaj...!

Dobro..ja ga već pokapam..a nije još ni umro. Al bude...

Draga Pam, razumijem. Čak si me "okinula" da reagiram, iako izbjegavam blog i izbjegavat ću ga.

Okinuo ti se tvoj okidač. A sad i meni. Svi imamo slične stvari koje nas okidaju. A to je zato jer moramo naučiti najvažniju lekciju na Zemlji , lekciju opraštanja. Dok god ne oprostimo, ne možemo biti sretni, svugdje ćemo dobit lopatom po glavi dok ne shvatimo. Budi uz prijatelja, on je bio uz tebe. A svoj gas stisni prema lekciji opraštanja, to je jedino što ti treba.Evo kako se to radi :

Puno me košta da oprostim. Učinim to, ali samo moja nesanica i ja znamo koliko je snage i napora potrebno. Pogotovo iznova. Pogotvo iznova najbližima.

Kao i svi ostali ljudi na ovom svijetu, i ja u sebi imam dva vuka. Onog bijelog, pitomog, jakog ali osjećajnog, strogog ali pravednog, zaštitnika ali dobronamjernika koji bi svakom praštati mogao. I onog crnog, ofucanog, izgladnjelog osvetnika, koji bi svojim čeljustima drugima presuđivao, svojim djelima kažnjavao i samo pokajnicima na koljenima praštao. U okršaju njih dvojice pobjeđuje uvijek onaj kojeg hranim. Ne znam ni kako, ni zašto, ni koji demoni prošlosti uzdižu ovog od gladi na ivici života, bijesnog kurjaka, kojim vradžbinama mu daju snage da iako od mene zapostavljen i dalje meni troši san…

Mislim da se povampiruje da bi me još doučio opraštanju. Da oprostiti ne znači samo prijeći preko nečeg već i to nešto zaboraviti. Da oprostiti ne znači samo odstraniti nekog iz života već i poslije svega želeti mu dobro. Da oprostiti ne znači sahraniti sjećanje na nekog, već živeti sretno s tim uspomenama. Da oprostiti pokajniku ne znači biti dobar, već oprostiti onome tko se pokajati ne umije. Da oprostiti iako u jeziku postoji kao svršen glagol u praksi je jedino upotrebljivo kao imenica opraštanje koja traje. Beskrajno. Koja nema završetka i koja svoje postojanje dokazuje tjerajući te da je činjenjem, a ne samo izgovaranjem, ponavljaš.

Nema opraštanje nikakve veze s drugima, već isključivo s nama samima. Nema bolje budućnosti za one koji ne umiju praštati, jer od življenja u prošlosti njima budućnost nema kad ni da se dogodi. Sreća ne dolazi na vrata zlopamtilima. U njihovim kućama živi samo ono što pamte. Njihovog kurjaka upravo njihova sjećanja i hrane. Uvijek ćete ga lako prepoznati. Crn je. Liči na gazdu i njegove misli.

Zato znam da, ma koliko često sebe pitao „Dokle više?“ i sam sebi šaputao da nitko ne čuje „Ja ovo više ne mogu“ – ja uvijek mogu još opraštati. Zato mi živote daj još! Sipaj još nedaće, upoznaj s još nečasnih ljudi, iskoristi svaku priliku da mi gurneš prste u sve još uvek nezarasle rane iz prošlosti, jer ja i kad boli mogu još da opraštam. Jer ja nisam taj koji će se udaviti u gorčini osvetničkog pelina. Ne! Moj bijeli, uvijek siti vuk, hranjen ljubavlju a pojen razumijevanjem, dresiran je ne da bije bitke za mene, već da me kao slijepca od tog ratničkog bezdana odvodi što dalje kad vidi da bitke počinju.

Zato kad vidiš da me boli i pomisliš da je to moj poraz, znaj da je to uvijek moja pobjeda, jer ne možeš ti bolom donijeti nemira koliko meni opraštanje može doneti spokoja!

Blogdan.rs

joj dolčica...baš si me eto razveselila svojom pojavom. Neki dan sam pitala za tebe :))

Loli tebe Caffedolce :-) Pam, ovo ti šalju tvoji duhovni vodiči, ovu lekciju, dok god ne naučimo lekciju opraštanja, oni će nam slati slično.

Svi imamo problema s opraštanjem, to je najteža lekcija.

Nauči kako se to radi, obično , da bi naučili, prvo trebamo oprostiti sebi za sve.

Duša dogovara sa svojim dušama koja iskustva će proći na zemlji. Ovo je sve dogovoreno. Da se nauči opraštanje. Ako to naučimo, onda duša ide dalje, ako ne, lekcije se ponavljaju dok ne naučimo.

Ako mene pitaš, bolje naučiti malo brže a ne cijeli život protratiti na nepotrebno zahtijevanje pravde koje nikad nećemo dobiti i na neki inat, kad se tako ponašamo najgori smo ustvari prema sebi.

Pusa, Lolim te i hvala za okidanje okidača i davanje gasa . Drago mi je da si uživala u Monzi :-)

a sad..vezano za komentar...smatram da ljudi, koji nisu u stanju čuti i promisliti o onome što im drugi govore...nisu baš hvale vrijedni. Na isti način sudim i sebi. No...ne znam hoće li biti važno tebi...ali znam da je važno meni...da sam čula, razmislila, pokušala...i ne našla se u opraštanju neoprostivog. Ne znam je li teško vjerovati da neoprost nije zatvor, noćna mora i agonija...jer nije. Ja mirno spavam, obožavam svoj mir...volim sebe dovoljno i dovoljno se cijenim da mi je nezamislivo i pokušati banalizirati ono što mi je netko namjerno, sa zlom i pokvarenom ..smišljenom namjerom htio povrijediti - mene, moj život, moj integritet! Vrlo je jednostavno ti si zao, ja nisam. I oprost ne smatram nekom uzvišenom rabotom...već to što dosljedno cijenim sebe. :)

hehe..naučit ću...moram biti frend, jer to želim. To je lekcija. Bitan je moj frend..a ne njegov stari. A tebi pusek posred nosića:))) Hvala na dobrim željama :)

Drago mi je bilo Pam. Razmisli, opraštanje ne znači da se slažemo s time što je tlačitelj radio. Pročitaj, ima tekstova ako te zanima, ja jesam.

Pusa i znaš da te lolim :-)) Živjela ti meni !

I tak...zlo se ne oprašta, to bi značilo da dajemo podršku svakoj bolesnoj namjeri...a mi ćemo već nekako. Jedva ćemo preživjeti zli udar..a onda ćemo se još ubijati pokušavajući oprostiti..ahaha, ma da!? Ne dolazi u obzir. Ljudi trebaju snositi posljedice za svoja zla. Makar i samo u vidu doživotnog markera. Posebno kada se ni za čitavog života uopće ni ne pokaju. Ma odjeb!

Ali....svakako vjerujem da nekome to donese bitan pomak u životu. Pretpostavljam....onda nakon što je živio u agoniji mržnje i osjećao se kao vječita žrtva. U tom smislu...poštujem oprost kao izbor za spas sebe. Oprostila ja i zaboravila hrpu gluposti...neš ti...ali neke stvari neću i to je moj izbor, koji mi spašava dušu. Moram znati da mi je duša pravedna..i čista. To je sve. :)) Loli i tebe tvoja Pam :)

takoc.....u ime prijateljstva....moje je dati Joeu podršku. I to je jedino važno. ... Dobro da me dolči podsjetila na 'poantu' :)) ...sad mogu dalje :)) cmok

Ma, ne očekuje sad on ne znam kakva suosjećanja i slično ... odigraj ulogu, nije to teško ili za Oscara. pristupiš tome kao tuzi prema biću bez imena i prezimena nečijem ocu.
Ostaviš sve odnose i događaje između njih, briga te, iako je dotičnom vjerojanto jedina dobra stvar što je učinio (ili će) upravo ta ... umro je.
Ono što je zabrinjavajuće je ustvari ponašanje i mentalni sklop tvog frenda koji plače, jer nasilnik i tiranin "odlazi".
Čak i da slavi, kasno je ... sukobi s roditeljima su normalni, a tvoj frend je tak sukob očito izgubio davno.

frendu trebaš :)

podrži, prešuti :)

a za ispraćaj, danas- sutra, ko zna ?..ješavat ćeš kad za to dođe vrijeme :)

a kaj se opraštanja tiče, jednako mislimo ..

na koncu, ni ja ne bi očekivala oprost od nekog kome sam činila život paklom..sa skrivenim ili jasnim motivima, dobrim ili lošim namjerama.

Ako nisam zakasnio...Pam,kakav bio da bio,njemu je on otac,i sigurno plače zbog sveg onog dobrog koje nije dobio od oca,zbog života koji je prošao a da mu otac nije dao šta je trebao,a ti pođi,sad ti to izgleda grozno,al vjeruj mi ,bolje češ se osječat nakon svega,a i frendu je potrebna podrška,..vjeruj mi,imam malo više godina od tebe.