APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Banja Luka. Ogromna kasarna. Moji prvi vojnički dani. Ljuta gušterčina. Među 5 000 drugih isto takvih. Gladnih i vječno pospanih.

Prvo smo bauljali dva dana u civilu. Tek toliko da se upoznamo. Onda su nam dali uniforme i nastala je opća zbrka. Znam da sam bio u istom vodu s ona dva u jeans jaknama i onim visokim Slovencem u žutim hlačama. K vragu, u uniformama svi isto izgledamo. Trebalo je nekoliko sati da nas ponovo razvrstaju.
Dobro jutro tugo je upravo počelo. Diskriminacija na svakom koraku. Brainwashing at warp speed. I tako. Skaču nam drugovi desetari po glavama cijeli dan. Do večere.

Ne sjećam se više što sam skrivio (ako sam uopće bio kriv) ali dobio sam vrlo zanimljivu kaznu (ja i neki Crnogorac).
Naime, drug desetar nas je poslao na noćno čišćenje učionice.

U učionici je bio mrak. Naredio nam je da otvorimo prozore. Da skinemo šljemove i bacamo mrak kroz prozor.
Što je tu je. Naredbe postoje da bi se izvršavale. I prionemo nas dvojica poslu, a majmun nas gleda i smješka se. Moj Crnogorac nakon nekog vremena reče:

- Ocamu jebem ako se ovo može...

Prasnuo sam u smijeh. Neoprezno.

-Šta se smeješ gušteru? Jebaće vam Đokić majku bre, ajde bre, brže to, bacaj mrak...
I tako do jutra. Tu i tamo bi on izašao van, a nas dva bi malo odmorili, no čim bi čuli njegove korake, latili bi se ponovo šljemova. Kad je počelo svitati, dođe Đokić i veli:

- Jel vidiš, kako se može!! Aj sad, marš na fiskulturu.

I tako danima. Mjesecima. Mrzio sam ih. Svi smo ih mrzili. A onda su jednog dana oni (martovci) otišli kućama. Umjesto njih došli su neki novi martovci. A mi smo bili septembarci.

Nikad nisam shvaćao zašto bi se ja sad trebao na nekom iživljavat. Meni je bilo dovoljno da im obijem ormarić i pokradem sve iskoristivo i vrijedno. No moji klasići, nisu tako razmišljali. Palili su im prste, povremeno ih tukli i tjerali ih na izvršavanje njihovih banalnih zamisli. Nisu bili domišljati, nego su ponavljali stare fore.

Jednog od guštera, posebno nisam volio. Odlučio sam ga spržit strujom. Otpojio sam kontakt na svom transporteru i pozvao njega:

- Uzmi ključ 12 i stavi ga na ovu klemu ovdje. Kad ti ja kažem, drugi kraj ključa prisloni ovdje, jasno?

Dao sam konakt, a on je odletio pet metara. Imao je novu frizuru i nije davao znakove života. Izgledao je kao mrtvi dikobraz. Nažalost, ipak je preživio. Fantastično je to što se uopće nije ljutio. Bio je spreman i život dati za borbenu gotovost našeg transportera.

Bez obzira na to, dobio sam tri dana zatvora, za pokušaj ubojstva. TRI DANA. Da sam ga ubio sigurno bih dobio sedam dana. Još mi je debil u tarabu donio kutiju pljuga i dva piva.

- Mnogo mi žao, tantra čoveče, što si zbog mene u zatvor.

- I meni.

I Balašević je bio u vojsci u BL :)

Klema, as if dvije vrste "šarafa" na akumulatoru (+ i -)...kad ih spojiš nekim vodičem struja te izuje iz cipela...

Ima to svaki akumulator, pa i onaj na automobilu. Što bi s bakutanerom?

Ubojstvo na rikverc. I to još pred crkvom. Vlastite babe. Sjajno.

hehehe...dojmljivo bi bilo. Ne znam doduše, kako bi baka doživila taj blog(zapravo ne bi, jer...znaš već što sam htio reć)

Suosjećam sa staricom.

ne kužim...elaboriraj

Kontam. Ajebemu, a skim da suosjećam? s tobom; poluubojicom polumrtvih pripadnica vlastitog klana? Mislim fakat si je opalila. A znaš kak starice vole da ih se sažaljeva i sve to...

Nažalost, akumulatori u automobilima su preslabe voltaže da bi nekog ubili. Mada, neki kažu da su dobri za skidanje celulita. I IQ-a.

I., gibam na kolegij, see yaa