Ručkić krčkić

Kad zaista pokušamo voljeti sebe - ne sliku o sebi, ne uspomenu, ne želju/projekciju, nego baš sebe, onakve kakvi jesmo, puno slabiji, "lošiji", "pohabaniji" nego što bismo htjeli biti - onda drugima lakše opraštamo što nas ne vole onako, ili onoliko, kao što trebamo. Jer ni ne mogu. Ako mi to sami ne možemo, ne mogu ni drugi; a shvatljivo je da oni to ne mogu onoliko i onako kako možemo mi sami; ako možemo. Kad možemo.

Što za mene znači voljeti sebe? Olakšati si život, prije svega. Priuštiti si spokoj. Osjećati se dobro, udobno u svojem životu. Pronaći rješenja za rješive probleme, načine življenja s onima koji su nerješivi. Dozu netjeskobne skrbi za sebe buduću, još slabiju od sadašnje, ali i dozu vjere da će i ta nešto moći, znati, htjeti. Na primjer, oprati ujutro suđe ako se ovoj sadašnjoj ne da; ili napuniti dozu kavom, jer i ova sadašnja je pospana isto koliko će biti i ona jutarnja. Vjerovati da će i ona malo dalje u budućnosti biti lucidna, i prilagodljiva, i domišljata. Ali ipak joj dati malo lufta ako ne bude baš toliko kao sadašnja.

Ali, ma koliko se trudili, naša slika u zrcalu i u vlastitom umu uvijek zaostaje za potpuno objektivnim uvidom. Valjda nam je jednostavno preteško odjednom prihvatiti sve što se promijenilo, sve što je propalo. I staviti se na skalu sa svima onima koji mogu više, bolje, koji su mlađi, okretniji, bogatiji, ali i s onima koji sve to nisu. Pa si naći mjesto. Procijeniti se. I onda se i dalje voljeti.

Sinulo mi je to neki dan u razgovoru s agenticom za nekretnine. Da, opet prodajem stan, ovog puta bez fige u džepu i puno svjesnija stanja na tržištu, koje mi baš ne pogoduje; ili ne pogoduje mojim zastarjelim predodžbama o vrijednosti moje nekretnine. Veli ona meni da prodaju dvije kategorije stanova: ovakve kao što je moj, koji će netko kupiti da bi ga sasvim razmontirao i iznova složio pa onda ili živio u njemu, ili prodao za trostruke novce, ili takve, za te trostruke novce, koji "nisu kao ovi za nas smrtnike, koji si nešto lijepo složimo pa nam je to dobro, nego su da se smrzneš". Da. Ima takvih. Puno ih ima. Nekome iz takvog, ovo moje je tek polazna točka.

U koju sam ja stigla nakon enormnog truda i svih mogućih podnošljivih troškova. Ali, kad objektivno pogledam fotke koje je agentica snimila, nije to bogznakaj: veliki prostor s domišljato raspoređenim stvarima, od kojih je većina trošna i oronula. U kojem živi ista takva osoba, malo prevelika za svoje prilike, a oronula točno u skladu sa svojim trajanjem i raubanjem, koje je pak nadmašilo mnoga očekivanja. Lijepo je imati 15 kvadrata viška u spavaćoj sobi, ali... Je li potrebno? Ima li smisla? Bi li se dalo bolje iskoristiti?

Odgovori na ova pitanja su sve donedavno, za mene glasili odlučno "NE!" - trebalo mi je tu živjeti. Trebalo mi je taj stan, to poprište većine mojih užasa, strepnji, odricanja i kljaštrenja uzdići na razinu mogućnosti voljenja da bih mogla reći "Evo, da svega toga nije bilo, moglo je biti OVAKO: toplo, udobno, prostrano, s pozitivnom vibrom". Da, stan sad sve to ima. A imam i ja.

I sad se trebam još malo voljeti. Više ne trebam toliko. Ni ljubavi, ni stana. Sad bilo gdje mogu biti ovakva kakva dugo nisam mogla biti. OK, ne baš bilo gdje, tu negdje, u kvartu... Iako se možda i oko toga predomislim. Mislim da mogu bilo gdje, ali kvart bi bio poželjan, zbog navika, praktikalija, društvenog supporta i mrskog mi javnog prijevoza (još 9 godina do pemzije treba nekak izdržati!).

I hoću vam reći ovo: potrudite se voljeti same sebe i to u onom najgorem izdanju, u najgoroj projekciji! Mene zbog stana, ili sisa, ili garderobe, ili plaće, ili humora neki jesu više zamjećivali, ali me nitko nije volio baš onako i baš onoliko koliko sam trebala; ili htjela. I zato ni ja sama nikad do sada nisam baš sasvim uživala u svim svojim blagodatima. A sad da! Iako se od njih puno lakše opraštam!

Valjda zato jer sam manja. U vlastitim očima. Valjda sam zato i sličnija onome što drugi vide. I valjda su nam zato simpatije (možda i ljubavi?) podudarnije. Lakše se volimo kroz međusobno voljenje. Premda ga manje trebamo.

Slobodni od strepnje. Valjda...

Ja to nebi nazvao voljenjem sebe.
Ja bih to nazvao,biti zadovoljan svojim izgledom i svojim
životom.Umjesto težnjom za boljim,uživanjem u onom
što imam i kako živim.

:)

Bit će sve ok :)

Težnjom za boljim sebe ili boljim životom,nikada nećemo
biti zadovoljni jer uvjek od boljeg ima još bolje,tome
nema kraja.Zato zahvaljujem za sve što imam i ne
tugujem za onim što nemam,a eventualno mi treba.

Ajme, tape, što li ga baljezgaš!

(A ja se kakti čudim, ovdje, jel...)

Zakaj tape baljezga? Zato što je ograničen i zato jer se tješi. Ravnodušnost prema ambiciji i uspjehu mogu istinski osjetiti samo oni koji su USPJEŠNO OSTVARILI BAR NEKU AMBICIJU. Svi drugi koji to tvrde bez ikakvih postignuća jednostavno lažu, ili su jednostavno glupi.

Potrošači kisika i inertno biračko tijelo... Eto, to su takvi.

Zanima me samo kako bi tape živio da netko nije bio nezadovoljan životom invalida pa smislio sve one sprave koje ih spašavaju od prirodne selekcije.

No dobro, malo sam mrzovoljna zbog ovog ranog mraka, a još više zato jer mi je nešto zaleglo na želudac. A ručkić bio prefin! Svejedno, nešto mi je naškodilo. I leži ondje unatoč mineralnoj i peptoranu.

Ane, ne moraš me tješiti: nije mi žao prodati. Odluka je zrela. Ne želim biti poput svojih staraca koji desetljećima nisu ništa uložili u kvalitetu svojeg stanovanja, što zato jer nisu imali, jer nisu bili u platnom razredu za takvo življenje, što iz čiste nekulture građanskog življenja. Da mi je standard kao početkom 2000-ih, sve pet. Ali nije. I nema smisla grbačiti za prazne viškove kvadrata.

Uzet ću nešto upola manje, urediti to tip-top, i još će ostati da ne mozgam što ću ako neka sprava crkne ili ako trebam skupi lijek. A na poslu - koliko mogu. Dok mogu. A ne ravno s posla na groblje. Ili dolaziti doma pa se otresati na dlakavice jer sam preumorna za njihove zahtjeve za pažnjom.