Ručkić krčkić

Nakon 48 godina moj stan je konačno postao i moj dom.

Da bi to postao, prodala sam sav nakit (osim 3-4 posebna komada), zadužila se preko ušiju, raščistila s raznoraznim sentišima, frustracijama i fiks-idejama, a sve zato da bih ustanovila da ga zapraf ni ne trebam: ne tako velik; ne tako skup.

Ali, do toga je trebalo stići... Kad bi mi se opet dalo pisati romane, priča o mojem stanu bi ispala pozamašan. Ovako, bit će kratki bloški zapis za ljude koje to vjerojatno uopće ne razumiju, a tumače na neke meni sasvim nepojmljive načine. Nema veze - ovaj je za mene. Crno na bijelo. Da to opredmetim i onda šibnem dalje.

Moj otac je izgubio oca (ubijen? samoubojstvo?) u dobi od 3 godine, u srcu drage nam Hercegovine. Majka mu se 2-3 godine kasnije udala za udovca koji je imao hrpu vlastite djece (s obzirom da se u to vrijeme umiralo pod normalno, ne znam koliko, preživjelo je dvoje), a njega nije mogao smisliti. Mati ga je "švercala" u tom braku do 14. godine, a onda ga poslala na zanat i zaboravila. OK, stari se snašao, završio ne samo zanat nego i fakultet, ali odnosi sa ženama mu nikada nisu išli.

Moja majka je kći 12 godina mlađeg glazbenika iz vrlo aristokratske alkoholičarski osiromašene obitelji i njegove 12 godina starije supruge iz vrlo bogate građanske obitelji, sestra kriminalca s (vjerojatno) narcisističkim poremećajem osobnosti, a sama (bar borderline) bipolarka, koja se u nježnoj dobi od 20-ak godina udala za homoseksualca s kojim je 7 godina održavala dopisnu vezu, a njegov manjak seksualne zainteresiranosti za nju tumačila (šundu zahvaljujući) kao "poštovanje" prema njezinom djevičanstvu. Svoju zabludu je shvatila kad je policija došla da ga 'apsi zbog bluda u javnom zahodu, a ona spontano pobacila njihovo prvo i jedino dijete.

Predugo bi trajalo opisivati kako se to dvoje uspjelo upoznati, ali jesu, i mislim da se nisu voljeli, nego da su se racionalno uvidjeli kao međusobnu šansu. Vjenčali su se, kad sam ja već mogla preživjeti i izvan majčine utrobe, i vrlo ubrzo uvidjeli da im ne ide. Vratili se svatko u svoju osobnu komu: moj otac u mali stan u centru grada, moja majka u roditeljski dom u vili na (tadašnjoj) periferiji grada.

(U međuvremenu, jedna stara židovka u najmu katoličkog stana u kojem dan-danas živim ja, ateistica, a koji je izgradio Vatikan elem da bi Zagrebačka nadibiskupija imala stalni priljev prihoda, i u koji "partizani" nikad nisu ušli, jer je oduvijek bio jednostavno za najam onome tko ga može platiti, razvije paranoju da će je sustanari - ajd, ti su bili "partizanski instalirani" - otrovati zbog stana, mojem ocu to dojavi kolega s posla, također židov, i stari dogovori s paranoičnom gospođom da se zamjene za stan/sustanarstvo. Ova odmah pristane, stari odmah ponovno zaprosi staru, od koje se u međuvremenu i sudski razveo, ova pristane, i eto nas u 132 kvadrata prestižne nekretnine, iz koje promptno isele partizanski sustanari, kojima bude dodijeljen nekakav stan u Zapruđu!)

I tu krene pakao... Jedna od mojih najranijih uspomena jest kako moj otac drži nad čelom moje na leđa polegnute, upišane majke šrafciger; i kako ja plačem. Sad preskačem desetljeće, ali u njemu je bilo bar 5-6 razgovora, što s jednim, što s drugim roditeljem, o tome s kim bih radije živjela. A sve bi riknulo na sudu, koji bi rekao da imaju golemu nekretninu i neka se lijepo dogovore što je čije. Da su se oni išta mogli dogovoriti, ne bi bili na sudu, zar ne?

Preskačem 2 desetljeća, u kojima se meni obećavalo da će taj stan: biti prodan za 2 manja; da ću ja imati svoj a) kad maturiram, b) kad diplomiram, c) kad se udam... ali to se nikad nije dogodilo, unatoč tome što sam ja superiorno odradila sve zadane uvjete.

Preskačem još destljeće i pol, u kojima sam se ja udavala, suživjela, bila podstanarka, kupovala vlastite nekretnine, zarađivala iznad socijalistički indoktriniranog prosjeka humanistički-liberalno orijentirane intelektualke, koja na kraju vlastite tzv. "neovisnosti" padne na sasvim prizemnu ucjenu: otac odbija otkupiti The Stan ako ja u njemu ne živim; a pristaje ga otkupiti pod najnepovoljinim uvjetima, tj. na svoje ime, s najkraćim stažem i po najvišoj cijeni, koju ja dan-danas otplaćujem po cijeni od 393 kn mjesečno, a moglo se otplatiti davno, ili za mnogo manje da je staroj (koja je uredno odradila puni staž za veću plaću od njegove) dao suvlasništvo; ja još imam cca 13.000 kn za otplatiti. Ajd, bar je bez kamata!

Preskačem još nekoliko godina moje seksualno-ljubavne aktivnosti i pomirenja s ćorsokaštvom navedene (je, i ja sam disfunkcionalna, ali dovoljno inteligentna da me to a) ne uvaljuje u nevolje i b) ne tišti egzistencijalno), u kojima cijena moje nekretnine dosiže vrtoglavih 3000 EURA (ne maraka!) po kvadratu, a ja ne prodam (jer sam jedina nasljednica ocu svojem) zato jer mati plače... Ta nekompetentna, egoistična, infantilna, destruktivna, ogavna mati PLAČE! Jebo me ja! Glupu.

I tak odradim 10 godina robije majci, a u međuvremenu cijene nekretnina vrtoglavo padnu, osobito velikim i prestižnim nekretninama. A stara umre. Bogu fala! Nije mi žao, samo žalim što nije ranije. Bila je grozna, a život bez nje je neusporedivo lakši. I ako se za ove rečenice "ide u pakao", neka: živa su istina. Moju je majku trebalo sterilizirati u mladosti. Je, kužim ja da nije kriva što je bila živa, ali njezino življenje nije proizvelo apsolutno ništa osim štetu. I mene. Čija je utilitarnost krajnje upitna.

A sad, 4 godine nakon majčine smrti, i tisuće eura u dugu, u zdravom i obnovljenom The Stanu, ja ustanovljavam da mi ne treba i da mi je previše po svakom pitanju... I nemrem ga prodati. Dođ neki, arhitekt bi, investitor nudi mizeriju. Ja se svega prisjetim i dođe mi da poludim... Ali, ne poludim, jer sam ipak koliko-toliko mentalno zdrava, nego jednostavno odbijem i pomirim se s novim ropstvom: nekretnini koju više ne idealiziram.

Ali: bila mi je DOM. Jedini u životu. One kratke 4 godine između majčine smrti i danas.

I zato je volim. Neću je dati olako; ali neću je ni braniti svojim, sve kraćim, životom. Odradila je svoje: podučila me da je dom u mojem "srcu"; i da ga mogu imati BILO GDJE.

Skupa škola. Ali - isplatilo se.

Čestitam ,na stanu.

' bem ga, živote

a?
viđ!!???
šta mi bi?
šta to bi?
(pro)ošlo

hm..mislim da si puno tuđih života odživjela...ali osjeća se da sada nalaziš zadovoljstvo u svom vlastitom :)

isssee
pa tvoj život je obilježen tim famoznim stanom
treba ga ustrelit
samo neznam kam pucat
il glogov kolac....

dobrodošla k razumu, sada nije vrijeme za prodaju već je vrijeme za kupnju nekretnina, kažem ti ja koji prodajem svoju polovicu kuće što sam je osobno gradio od temelja do krova cijelu, ali razvod braka i pola pola i to ti je to. više nije dom.