Svitci s asfalta

Probijajući se bespućima mreže svih mreža, slučajno sam naišla na ovu fotografiju, tražeći nešto sasvim drugo. Zaintrigirala me tetovaža na bradi žene iz strogog puritanskog viktorijanskog doba. Istražujući dalje, saznala sam da se radi o Olive Oatman, ženi koja je provela dio života s Indijancima. Tetovaža je obilježje Mohave Indijanaca, kojima su obilježavali svoje pripadnike te kao zaštitu u zagrobnom životu.

Ima više verzija priče, postoje i knjige o tome, ali teško je rekonstruirati pravu priču zbog cenzura tadašnjeg i sadašnjeg vremena. Vjerojatno je priča koju je sama Olive kasnije pričala samo djelomično točna.
Kratko ću prepričati priču (koga zanima može detaljnije vidjeti ovdje: Link ). Priča, dakle, ide ovako: 1851. godine Olive je imala 14 godina kada je sa svojom obitelji mormona putovala s drugim pionirima na divlji jugozapad, kako bi tamo živjeli. Dio putnika je vodio Olivein otac, koji je silio da se nastavi putovanje, unatoč protivljenju drugih koji su se željeli odmoriti. Oatmanovi su tako nastavili put sami.
Na putu su ih napali Yavapai Indijanci, poubijali obitelj, zatukli brata Lorenza te oteli Olive i njenu sestru Mary Ann, 7 godina staru. Sve što se zna od tada je ono što je ispričala Olive kasnije.
Olive i njena sestra bile su robinje, zlostavljanje i izgladnjivane. Godinu dana su živjele pod takvim nesretnim okolnostima, dok jednoga dana nisu naišli neki pripadnici Mohave Indijanaca koji su ih kupili za nekoliko konja, tkanina i ostalih vrijednih stvari koje su služile kao valuta.
Životni su se uvjeti znatno poboljšali za Olive i Mary Ann- odvedene su poglavici i prihvaćene kao pripadnice plemena. Djevojke su tetovirane plavom tintom kaktusa po bradi i nadlakticama, dokaz da su prihvaćene kao Mohave. Par godina su lijepo živjele, imale svoju zemlju, postupalo se prema njima kao prema obitelji. Kada je nastupila suša i velika glad, Mary Ann je preminula.
Glasine su se proširile zapadom da među Indijancima živi bijela žena te je 1855. stigao zahtjev federalne vlade da se ženu preda američkim vlastima. Indijanci su bili nevoljni udovoljiti takvome zahtjevu, smatrajući Olive svojom. Nakon prijetnji, natezanja i pregovaranja te samom Oliveinom odlukom – vlada ju je otkupila za nekoliko konja, tkanina i ostalih vrijednih stvari koje su služile kao valuta.
Povratkom u „bijeli svijet“ , Olive se udala, držala predavanja i pričala o svojem životu s Indijancima, gdje ih se odrekla i nazivala divljacima. Umrla je 1903, u 65. godina života.

- * -

Upravo je povratak u licemjerje i stegu bjelačkog života, prema mojem mišljenju, tragično! Potrebno je staviti priču u kontekst shvatiti njezin položaj i položaj žene u vremenu u kojem se događa ova storija. Olive je bila primorana lagati i odreći se dojučerašnje obitelji, kako bi opet spašavala živu glavu u čistunskom okruženju. U vremenu gdje je javna slika bila važnija od svega drugoga. Čak i života samog.

Vjerujem da je bila daleko sretnija U Mohave plemenu, gdje je bila ravnopravna, slobodna, voljena, gdje je mogla raditi i igrati se. Gdje je čak imala pravo glasa u odluci hoće li se vratiti bijelcima. Sve što u tadašnjoj „civiliziranoj“ kulturi nije imala.
Ona je u divljini mogla noću izaći, sama i gledati zvijezde. Mogla se glasno smijati i bila je nesputana korzetima, haljinama, frizurama. Trčala je raspuštene kose i golih grudi.

Kako bi tragedija bila još veća, postoje neke naznake da je bila udana za Indijanca i imala dva sina. Da je danju pričala o divljacima, a noćima plakala za izgubljenom obitelji i ljubavi.

Bilo je mnogo žena koje u živjele takve živote, u laži i prijetvorno. Olive se isticala jer je do kraja života nosila obilježje ljubavi kao stigmu. Obilježje pripadnosti prikazano kao sramota. Sramota koju je do kraja života morala opravdavati i zbog koje je neprekidno lagala, udaljavajući se od prave sebe svakim danom.

Mnoge žene i danas tako žive. Mnogi muškarci i danas tako žive. Gradeći sliku prema van, pritisnuti očekivanjima, predrasudama, mržnjom, licemjerjem.

Neslobodni. Nesretni. Neispunjeni.

A rođeni smo da budemo slobodni.

:)

Bome...nekad imam osjećaj da ljudi masovno ni ne znaju što bi sve bila sloboda...a kamo li kako biti slobodan a da pritom ne moraš živjeti kao samotnjak.

Što znači sloboda??
Sloboda izbora ili neprilagodljivost jer živiš život kako tebi odgovara.

Pa jel' bi življenje života kakav ti NE odgovara nazvala slobodom?

Kad smo kod toga zašto smo rođeni- rođeni smo samo zbog jednog, a to je da produžimo vrstu. Majku prirodu ništa drugo ne zanima nego produženje vrste i fučka je majci prirodi jesi li ili nisi slobodan

Daj pog...ti si bar razborita žena! Tko te uvjerio u osobne želje majke prirode?

Daj pog...ti si bar razborita žena! Tko te uvjerio u osobne želje majke prirode?

Kupili ih za par konja pa bile slobodne.

Rođeni smo da bismo živjeli! Što su onda oni koji se nisu, ne žele ili ne mogu razmnožiti? Promašaj? Greška majke prirode? Životi bez smisla? ... Rođeni smo da bismo živjeli slobodni i slobodno u svojim životima pronalazili smisao..svatko od nas po osobnom osjećaju. I da...priroda nije netko ili nešto izvan nas. Mi smo isto priroda.

Steka.

Ja nekak mislim da Indijanci uopce nisu bili toliko romanticni.
Kladila bih se da nisu.
Ali ok. Lijepo je maštati.

Idem. Bajbaj!

.

Što znači neprilagođen? Kome? Društvu? Društvo se mijenja i potiskuje pojedinca radi "zajedničke koristi" .
Čija je to korist, to je upitno.

Slobodan znači biti onakav kakav jesi. Majku prirodu (kad ju već spominjemo) ne zanima jesi li ovakva ili onakva. Kako se oblačiš i što tvoj susjed misli.

Meni se ultimativna sloboda čini upravo to da možeš u svakom trenutku razvijati i biti ono kako si došao na svijet u svoj genijalnosti kreacije. Jer tko ti može iima pravo dati etkektu da je to manje dobro ili neprihvatljivo.

Ne vidim kako bi stradalo produženej vrste kada bismo bili slobodni od očekivanja društva.

kažu da je najveća ljubav ljubav roba prema gospodaru. Ljudi ne žele biti slobodni. Nije lako biti slobodan.

Rađe bih bila prodana u indijansko pleme..nego recimo u ..hercegovačko!

Indijanci uopće nisu bili romantični. To su ljudi koji su živjeli u sirovim uvjetima stalne borbe za opstanak. Imali su naravno pravila kao i svaka zajednica. Ima to i čopor vukova.
Ali kad vidiš cijenu koju plaćaš radi nešto više komfora.. pitam se što bih odabrala.


A čuj što se tiče par konja, Božićnica, nije to mala cijena :))) Ženske su skupe bila.

pognioci, slažem se da uopće nije lako biti slobodan.
Često se nema za to hrabrosti, znanja, ne znamo da nismo slobodni..
Mislim da najviše nedostaje hrabrosti

heh...ček, koliko košta jedan dobar mustang? ..Sigurno prek' 30 somića eura! ..ček..zaguglat ću.

pf...prek 100 somića :)) pa ti vidi... Koliko danas košta sloboda žena?

:)

btw....jučer sam igrala eurojackpot...u želji da si kupim slobodu. I bzvz...ništ nisam pogodila :))

:)

već sam to pisala na blogu: moja tetka je imala muža koji je bio prikovan za krevet. Bez tete je bio bespomoćan, ovisio je o njoj 24 sata na dan. Desetak godina ona je brinula o njemu, za koje vrijeme joj je on zapovijedao što će raditi, kud će potrošiti novac, što kuhati i sve ostalo. Doslovno ju je zlostavljao. Kad je umro ona je bila neutješna. Netko od rodbine joj je kao utjehu rekao da će joj sada biti lakše, pokoj mu duši, na to je ona ridajuć rekla da ne želi da joj je lakše.

Nemate pojma koliko puta mi teta padne na pamet.

Pamela ne znam oliko košta, ali vjerujem da bi Jurodžek pomogao u oslobođenju :))

I sad si razmišljam, ali ne mogu se sjetiti da je za mene itko ponudio bar kljuse hahaha
Jednom davno devu, dok sam još bila djetešce u kolicima, a arapi slali sinove u Zagreb na studij. Neki šeik htio sina oženit dok studira. Da se opameti hahaha

pognioci, nebrojeno je takvih priča. Čovjek se navikne na nešto, rob je navike. Makar, u slučajevima poput ovog, teško je razgraničiti tko daje a tko uzima. Jer on je bio o njoj ovisan, ona je imala taj osjećaj da on nju treba. To joj je davalo moć, iako je na prvi pogled izgledalo da moć ima on.

Pam, kad je netko na prodaju..nemre baš birati.

Al ok.

oni tad jos nisu znali za stockholmski sindrom.

:)

Koji je isto svojevrsna prilagodba.

Valjda.

.

Šuti, duraj i izvuci najbolje iz situacije.

Stara hercegovačka.

:)

pa bila je porobljena (navodno)...zatim kao takva i prodana....a oni, koji su je kupili...nisu je dalje tretirali kao stvar, robu..nego kao ravnopravnog člana zajednice. I to takve..u kojoj su poštivali njene želje, mišljenje, izbor i ponašanje. (navodno)

:)

I to ništ nije..niti bi trebalo biti romantično...nego normalno. Romantika je ..ono..specijalni efekti za vizualno (ili neko drugo) izražavanje emocija.

:)

Bila je djevojčica.

Nepopravljivo si romanticna.

Nerva me ovo kasnjenje komentara.

Giiibaam

.

eh sad....da imam čime kupiti svoju slobodu...živjela bih na ogromnom imanju ograđenom bodljikavom žicom i strujom. Imala bih svoj vrt, svoju vodu, svoju struju, staklenike, kolektore, spalionicu otpada, reciklažu....šumu, životinje i električni auto. ...hjoj...e to je romantika :))

:)

Ukoliko je sama birala hoće li živjeti među bjelcima ili indijancima
zašto je onda od indijanaca bila prodata bjelcima?
Ako je kod indijanaca bila slobodna znači li to da nije morala
živjeti po pravilima i običajima indijanaca?
Sloboda je jednaka i kod bjelaca i kod indijanaca.U svakoj
zajednici moraš živjeti po pravilima zajednice.

Ukoliko je sama birala hoće li živjeti među bjelcima ili indijancima
zašto je onda od indijanaca bila prodata bjelcima?
Ako je kod indijanaca bila slobodna znači li to da nije morala
živjeti po pravilima i običajima indijanaca?
Sloboda je jednaka i kod bjelaca i kod indijanaca.U svakoj
zajednici moraš živjeti po pravilima zajednice.

gotovo sam uvjeren da joj je sa indijancima bilo bolje
i da je kasnije patila što se vratila (točnije, vratili su je)

bijelci su do svega dolazili silom
pa su tako vjerojatno nekom ucjenom i prijetnjom natjerali indijance da je vrate

:)) nekako mi bodljikava žica oko pamelinog imanja i sloboda nejdu zajedno.