Ručkić krčkić

Loši ljudi uistinu postoje; štoviše, svugdje su oko nas. Ja ih ne smatram "zlima", nego jednostavno lošima, u smislu npr. "loše robe", "slabe kvalitete", raznoraznih manjkavosti... Je, neki su fakat zli, ali to je sasvim posebna kategorija. Loši ljudi o kojima ovdje pišem su oni koji nikad nisu pokušali, ili su jako brzo odustali, ostvariti svoju najbolju varijantu. Hm. Ili je njihova najbolja varijanta svejedno bila jako slaba... Hm. Ma ne, onda nisu loši! Jadni su.

Nijekati da su takvi ljudi uspjeli upropastiti i neki dio našeg života čista je hipokrizija, ili ludost, ili (također loša) slabost: jer ziher jesu. Nisu to zlikovci koje skužiš odmah pa daš petama vjetra ili kuražno uđeš u okršaj - to su ljigice koje ti piju krv na slamčicu, koje vječno pate više, trebaju više i mogu manje nego ti, pa ti manipulativno podižu najjaču slabost svih dvonožaca, EGO, i istovremeno ga mlave svojim.

I tako ja danas saznam da je umrla moja susjeda. Jedna od takvih. Poznajem joj oba sina, s jednim sam išla u razred u osnovnoj, s drugim se družim sada, dobri dečki, ali ugnjavljeni majkom, totalno nesposobnom po svim pitanjima, od plaćanja računa, do uviđanja da postoje i drugi ljudi, osobe štoviše, a da bi to mogli biti i njeni sinovi. Stara je bila gigantski udav kojeg sam izbjegavala svim sredstvima kad god se dalo, a danas, kad doznah da je više nema, očekujem ubod grizodušja zbog toga, ali jock! Zaključim: bila sam joj dobra; kad god sam mogla, dala sam se gnjaviti; nikad joj nisam naudila; ponekad sam joj pomogla.

I onda na blogu preletim kokoškin zapis i njeno prozivanje svih nas, prozivatelja loših majki, i osjetih se prozvanom! Ma jebo ti ... (upiši tko) mater!!! Evo, to je očigledan primjer loše osobe: ona svoj strah da je loša majka, što vjerojatno jest, projecira na nepoznate ljude i osuđuje ih što su se usudili sagledati svoje vlastite i zaključiti da su bile loše, majke, ili cjelokupne osobe. Jest, svatko ima pravo biti slab, svatko ima pravo na svoje manjkavosti, svatko ima pravo ovo ili ono... Ali, što ćemo kad se ta prava sukobe?

Npr. pravo odrasle osobe da bude slaba, manjkava, nezrela i nedorasla i pravo djeteta da bude isto takvo?

Ima li se pravo to dijete ljutiti kad odraste? Je li zato još uvijek slabo, manjkavo, nezrelo i nedoraslo?

Evo, ja za sebe mislim da se imam pravo ljutiti. Shvaćam ja svoju majku, i oca shvaćam, ali ljutim se, jer mi fakat jesu upropastili dobar dio života, nepovratno. I jer sam bez njihove pomoći, štoviše, uz njihov aktivan otpor, na jedvite jade spašavala ono što mi je preostalo. I ta moja ljutnja nije više toliko usmjerena na njih, koji su bili loši, ali i jadni, i s kojima suosjećam, kao što suosjećam sa svojim psom i mačkom kad ne mogu prerasti okvire zadane svojom biologijom i vrstom, a ne kuže moj bijes (npr. mačka danas kad je srušila teglu s cvijećem o koju se htjela pomaziti), i opraštam, zaista, aktivno opraštam, svakodnevnim uviđanjem, svakodnevnim prepoznavanjem istih tih mehanizama kod sebe same, a onda upornim odstranjivanjem, upornom težnjom da budem onakva kakvu majku/oca bih sebi poželjela, ali - ljutim se i dalje.

Mislim da je bio obostrano grdni zajeb što su me baš oni stvorili. Ovakvu. Ali, hebga... Piše na slici.

ma nikog od nas ne stvaraju roditelji
naravno da nas poguraju u nekom smjeru i dobrohotno nam okljaštre neka očekivanja/nade/snove..
ali se za stvarno sami stvaramo
ako imamo cohones
ako nemamo
čitav život nas drugi gurkaju ko biljarske kugle
i na kraju padnemo u rupu

što na kraju krajeva neke razveseli
mislim
te....
koji padnu u rupu..

nemojte mislit da nisam shvatio pročitano pišući komentar

:)

nemam potrebu preletavat, a nit čitat kokin zapis, jer iz tvojeg je jasno o čemu je riječ :)

ja se ljutim još samo povremeno :)

kad mi razbije teglu o koju se htjela očešati, da me podsjeti na sebe .) ..a time me i podsjeti da joj ne mogu oprostiti..da nisam u stanju, uz svo razumijevanje, oprostiti.

u ostalo vrijeme se ne ljutim više (za sve ono kaj si ti nabrojila)..nemam nikakih emocija :)

Vidjela sam to jutros...i naravno odmah svatila : želi reakciju. Kao i svaki psiho, koji se (ponekad i erektilno) uzbudjuje kad njegovu žrtvu zaboli ono što joj čini. Kao i svaki psiho ... nesposobna je osjećati druge ljude pa iz toga linearno proizlazi i njena potreba projiciranja vlastitih nedostatnosti i ispraznosti na druge. Uglavnom...vrlo...vrlo je nebitna. Osim možda svojoj bližoj okolini, čijeg se suda, očito užasava! :)