Ručkić krčkić

Link
Link
Link

Nema dalje. Tko kuži - skužio je.

Ok, nije fer, kužim. Većina ne kuži. Jednostavno me ponijelo moje dosađivanje; moj otmjeni um. Zasigurno neću sad ispisati blogčinu, jer još uvijek se otmjeno dosađujem u asocijativnim improvizacijama mojeg uma. Ali! Reći ću vam tajnu:

Lust for life, ilitiga glad za životom - nije selektivna. Voliš život! Voliš živjeti! Ne, ne trebaš seks, zaljubljenost, neznamkakve vanjske poticaje... Uživaš kad ti je dosadnjikavo. NE uživaš kad je dosada mind-numbing, kad podrazumijeva zatvaranje uma, praćenje zadanih staza, nemišljenje... Takva dosada je NEotmjena. Ova moja, slobodna od stresa prisila - e, ta je otmjena.

A za takvo dosađivanje um treba biti njegovan: treba znati što mu paše, što ne; treba ga odgajati, izazovima, dosadnim dosadama, teškim dosađivanjima, ushitima nepredvidljivo slobodnih dosada, treba ga pustiti neka čini što ga volja, i treba zapamtiti što je činio kad ga je bilo volja...

Za zaista glupe:

Prvi link je Iggy Pop, "Lust for Life". Iggy Pop (pretpostavljam) nije bio toliko glup da bi sex&drugs&rock'n'roll smatrao preduvjetima sreće. Kao naša staramajka, npr.

Drugi link je Paul Simon "You Can Call Me Al" - rezignirana pjesmica o čeljadetu u "obećanoj zemlji", željnome prisnosti.

A treći su Paul Simon "Graceland" i "You Can Call Me Al"... Joj... Objašnjavati nekome "Graceland"... Nekome neukome, grubom, zatucanom, skučenom, "domoljubnom"... Ajojjojojoj! E jebiga... Možda je baš to moja životna misija...

The Mississippi Delta was shining
Like a National guitar
I am following the river
Down the highway
Through the cradle of the civil war
I'm going to Graceland
Graceland
In Memphis Tennessee
I'm going to Graceland
Poor boys and pilgrims with families
And we are going to Graceland
My traveling companion is nine years old
He is the child of my first marriage
But I've reason to believe
We both will be received
In Graceland

She comes back to tell me she's gone
As if I didn't know that
As if I didn't know my own bed
As if I'd never noticed
The way she brushed her hair from her forehead
And she said losing love
Is like a window in your heart
Everybody sees you're blown apart
Everybody sees the wind blow

I'm going to Graceland
Memphis Tennessee
I'm going to Graceland
Poor boys and pilgrims with families
And we are going to Graceland

And my traveling companions
Are ghosts and empty sockets
I'm looking at ghosts and empties
But I've reason to believe
We all will be received
In Graceland

There is a girl in New York City
Who calls herself the human trampoline
And sometimes when I'm falling, flying
Or tumbling in turmoil I say
Oh, so this is what she means
She means we're bouncing into Graceland
And I see losing love
Is like a window in your heart
Everybody sees you're blown apart
Everybody sees the wind blow

In Graceland, in Graceland
I'm going to Graceland
For reasons I cannot explain
There's some part of me wants to see
Graceland
And I may be obliged to defend
Every love, every ending
Or maybe there's no obligations now
Maybe I've a reason to believe
We all will be received
In Graceland

Written by Paul Simon • Copyright © Universal Music Publishing Group

Elem, daklem: Narativni glas putuje u Nacionalno Svetište (prevedi to na hrvatski, može biti kaj god hoćeš, u Vukovar, Međugorje, a možda jednostavno doma). Njegov suputnik je 9-godišnji dječak, sin iz njegovog prvog braka, a cilj im je isti: nekakvo nacionalno svetište. Narativni glas smatra da ima razloga vjerovati da će oboje stići na isto odredište. Osim njih, istome cilju putuju obitelji, raznorazni siromasi, hodočasnici... Ali ti drugi suputnici su "duhovi praznih očnih duplji".

U međuvremenu, tu je strofa o ljubavi: ta cura iz New Yorka (Zagreba, Rijeke, Pule...), koja je "ljudski trampolin", ilitiga svima podloga, ili odskočna daska, i narativni glas uviđa, to je ono što ona misli, svi mi odskakujemo u to nekakvo svetište, "Graceland", i svi mislimo da nam je ondje mjesto, da ćemo biti primljeni...

I onda uvidi, kad izgubiš ljubav, to ti je kao otvoren prozor ravno u srce, svi vide da si rasturen(a)... Ali, je li to LOŠE? Kaže li narativni glas da to JEST loše?

Jock majci! JA KAŽEM da NIJE. Iako i MOJ dijelić želi spas i oprost u "Gracelandu", ja velim da je to dobro, neka je propuh, neka ga svi vide... Nema onda više obaveza, kaže narativni glas, a kažem i ja.

I onda uživam u dosadnoj večeri, petak je, štoviše, i ispečem palačinke, i ushitim se; i bude subota, i ja kuham ono što nisam planirala, i slušam ono čega se mjesecima nisam sjetila, i plešem, plešem, plešem, prestretna, a kad se umorim, pišem ovo, VAMA.

Da sam prostija, ne bih mogla.

Ništa od ovoga ne bih mogla.

Mislim da ne bih mogla biti sretna.

I da, ima razloga zbog kojih vjerujem da nas sve očekuje "Graceland". A o tome, u nekom drugom trenutku otmjenog dosađivanja.

treba imat volje i snage za razumit
i razloga...
a nema toga

Đuro, ajd mi reci pošteno: jesi l' ti glup ili kukavica?

Evo, sad mi se artikuliralo zašto ne volim "vjernike": jer oni misle da znaju gdje im je "Graceland"; i da onamo stižu čistom upornošću, tj. neprestanim deklariranjem svoje "vjere". Bez obzira na življenje. Tj. kako žive.

Smatram se sretnom što sam odrasla u socijalizmu i upoznala marksističku misao, koja vrijedi zato jer propituje vrijednost rada, ne samo monetarno, nego intimistički; i jer na skalu vrijednosti stavlja, uporno i opravdano, ne samo monetarnu vrijednost nečijeg življenja, nego i UŽITAK. (To valjda kuže i oni koji su fakat pročitali Fromma, malo dalje od naslova.)

Zorno: vlasnik moje firme ovo ne kuži. On je nesretan kad je love manje, a sretan kad je više. AKO je uopće IKAD sretan, jer sve mi se čini, kad je love više, onda ga mori strah da će neizbježno biti manje... On se ne zna otmjeno dosađivati.

To mogu samo oni koji su se odlijepili od materijalnog. (U stvari, ja mislim da je taj kult materijalnog nastao kao marketinški trik, kao distrakcija za roblje, kojem se pruža kontrolirana kontrola kvalitete života, ali ne i stvarna promjenjljivost.)

Mislim da sam ja, ovako otmjeno izdosađena, učinila korak više i da kužim da je materijalno ugodno, ali ne presudno, i da se više time ne dam ucjenjivati; u toj mjeri sam slobodna.

Mislim da bih se ja i u krajnjem siromaštvu uspjela ovako dosađivati; jednostavno zato jer sam otmjena. A otmjena sam zato jer me već svašta snašlo; i svašta sam preživjela; i pride sam pametna.

I znate kaj: sad vam ja idem ručati. A vaša mutavost je otupljujuće dosadna. Nimalo nadahnjujuća. Jebiga, gadno je živjeti u svijetu u kojem se stalno moraš samo-motivirati; sva je sreća što ja to još uvijek mogu.

wegga

naravno da sam glup
i naravno da sam kukavica

i naravno da je moj komentar na tvoje linkove ,a ne na text koji si kasnije stavila

i da ponovim
ako nisi vidila
naravno da sam glup
(isto kolko ti sebe mjerodavno proglašavaš pametnom)
i da
naravno da sam kukavica
točno toliko koliko si ti hrabra
(u tuđim očima neutralnog promatrača)

a kaj sad, da idem čitat dalje..

mi bedasti neznamo kaj su to kompleksi
vi pametni i otmjeni vjerojatno znate..

mi glupi nemamo otmjene misli
naše misli su dronjci
i stare krpe
mi mislimo samo kak ispast pametan..
kak se postavit najpravije.

prvi preduvjet je da ne želiš ništa drugo
drugi
da pljuješ ostale i nazivaš ih glupima ili kukavicama
tak mi to znamo

ajd dobro
za glup
to ti je kolko vidim zaštitni znak -nazivat druge nedostojnima tvog vrlog intelekta-

al za ovo kukavica sam pre otmjen.
kad nađeš milisekundu svog božanski otmjenog vremena ,baci par komada staklovinja pred pajceka
pa mu objasni
jer nemoj zaboravit
on je glup.
pa nemože razumit sam tak

sad kad bludim po ostatku bloga
zapela mi za oko tvoja slika japanske patkice
njen stav-fizički

i tvoj stav -psiho

tu ste negde.

Srećom, nisi jednostavnija :)

Do tvog sljedećeg otmjenog dosađivanja, :*

https://www.youtube.com/watch?v=kXuVQiF1XNE&index=1&list=PLkuQ1sU0E2rzHaRT1
Z9jHWOaF0pV8GAG_


blezveze

nema više ?
nema odg...?

nema

Uf, blog te mazo, al mi je odbrusio! Dva sata nakon što sam najavila odlazak i kad se uvjerio da sam ziher otišla.

Gle, i takvo nešto bi se parilo... Majketi! Nije ni čudo što nam je vrsta takva kakva jest, a planet hropće.

No dobro, evolucija, za razliku od boga, traži raznolikost, pa neka i takvih. Ali ne ovđeka, tj. na mojim zapišima. Nek si nađe drugu banderu za junački nogu dizat.