Ručkić krčkić

Trebam jedan dan u tjednu kad ne moram i kad ne radim ama baš ništa što mi se neće. Obično je to subota. Danas.

Tek sad počinjem uživati u toj slobodi, jer ne ide odmah, em je tu mail pa u njemu svašta što treba ignorirati, em neki dogovori koji se tumbaju iz dana u dan cijelog tjedna pa i to treba ili otkantati, ili bezbolno i na brzaka obaviti (bilo je ovo drugo), em treba iz sebe izbaciti svu onu toksičnost koja se nakupila od prošle subote, i to svjesno i namjerno, iscijediti svaku kap da ne zatruje ovo malo slobode i ne, ne upasti u zamku razmišljanja o tome kako ta slobodica kratko traje...

I što ja onda radim, ovako slobodna? Kaj vas briga! Uživam. ZAISTA uživam. Ugađam si; ne očekujem i ne čekam da mi ugode drugi, ali dopustim (nekima) da to učine, ako se osjete ponukanima.

A pišem ovo jer čekam da ručkić odstoji, ponukana razgovorom sa svojom dragom 40-ak godina starom susjedom, jako lijepom, jako umiljatom, jako dopadljivom ženom, a pride i pametnom. Veli ona, vikendi su joj dosadni, slobodno vrijeme je baca u očaj, traži si neki posao povrh onoga koji već ima da si nekak ispuni to vrijeme. Hm. Rekoh ja, možda bi trebalo potražiti neke načine da to vrijeme bude dobro vrijeme, jer čemu još posla, ajd, još love dobro dođe, ali što s njom ako nemaš vremena...?

(Sad sam se sjetila i svoje nekadašnje prijateljice, ta je radnim danom dreždala na poslu dok je ne izbace čistačice, a vikendom ludovala po nekakvim gostionicama, nakon kojih bi redovito bljuvala i išla ne one neke grozne mesne dijete, a meni je stalno nabijala na nos da kak ona "živi", a ja, kakti, ne. A jebem ti takav život koji se svodi na bježanje od same sebe! Žderanje i bljuvanje, na primjer.)

Kajaznam... Nekad mi je fakat trebalo puno da osjetim sreću, a onda bi sreća bila ushit; sad nekak više tinja, ali stalno grije. Baš sam nedavno pročitala članak o tome da ljudi općenito postaju sretniji starenjem

Link


, ali ne bih rekla da su moji razlozi sasvim podudarni s ovima koji se tu navode. U stvari, prije bih mogla zaključiti da sam UVIJEK bila sretna, ali istovremeno i UVIJEK nesretna: u svakom danu, u svakom životnom razdoblju. Sad je to nekak čišće; u stvari, sad i nisam nesretna - povremeno brinem, povremeno me strah budućnosti, povremeno me netko uzruja... Brže se umorim od svakog stanja, od svakog osjećaja. Puno manje svega podnosim, ali puno manje i trebam.

Ali ova subotnja slobodica mi je neophodna! I da, htjela bih da bude duža... I ne, ne bojim se slobode produžene na dane, mjesece, godine... i nevažnosti koja se pripisuje osobama koje je imaju. Ta nevažnost je ishod nesposobnosti onih koji je pripisuju da uživaju u slobodi.

Jer, kao što rekoh, nije sloboda za svakoga...

Lionfish :)
da, ta