Ručkić krčkić

Evo, očistila inbox i sad me još samo dva predavanja dijele od slobode!

Kajaznam, promijenila sam se: flufasta dekica i vunene čarape sad su mi obećana zemlja, a bude li i čokolade, uh - štaš bolje?!

Smiruje me to; taj moj miran način života. Volim čuti zvuk vešmašine, tiho cvrkutanje moje papigice, prigušena svjetla po kući, moje krznašice uvijek negdje blizu mene, vrijeme koje se sporo rasteže do iznenadne pospanosti... Nikad prije to nisam imala; ili nisam znala da imam, mislila sam da je dosadno...? Hm. Ne, nisam imala.

Neki dan me posjetila žena koju slabo poznajem (treba nešto pa je došla), rođena je ružna, sirota, nikad nije bila lijepa, ajd, možda je bila na neki svoj način privlačna, to ja kao žena ne mogu procijeniti, i žestoko se pobunila kad sam samu sebe, njezinu vršnjakinju, nazvala "bapcem"! Jock, nismo mi to još!

Možda i nismo. Ali ne vidim ničeg lošeg u postajanju bapcem. Ne kužim ni zašto se ova buni, ta fakat niš time ne gubi, a mogla bi puno dobiti: opuštanje; blagost; umijeće umiljate komunikacije sa svijetom koji joj se sviđa, olakšanje odbacivanja onoga što joj se ne sviđa; ili joj ne treba. Ne više.

U ovoj mojoj priči konvencionalni um, a i moj ima takvu frekvenciju, očekuje nastavak: neku novu ljubav, drugačiju, smireniju... Nekak sam neuvjerljiva ovako s jednim parom toplih čarapica i jednostrukom dekicom. A kajaznam... Vele da se mozak može prekopčati, da možemo ne samo razmišljati, nego i osjećati drugačije nego što smo navikli. Ja to (još uvijek) ne mogu: za mene bi neka nova ljubav bila devastacija moje sadašnje sreće, opsesivno ludilo koje nikada nije dovelo ni do čega što bih željela zadržati, osim onih nekoliko tekstova, pjesama i slika, a i to samo zato jer mi je užasno mrsko ostati bez ičega nakon što sam (ipak!) bila spremna ostati bez svega, osim tog nekog kojeg sam upikirala, pitaj boga zašto, jel zato što je fakat dobar, ili zato jer bih dobrog željela, ali zasigurno ne zato jer mi stvarno jako treba.

Ah! Kao da je sve to skup ikome važno... Meni nije. Nije ni drugima, zapravo. Meni je važno da je večeras sloboda; i da znam što ću s njom :-D

Eto, rekoh: koga briga za moje čarapice i moje dekice!

Polako ispuštam otrov: premda presretna, doma sam stigla nadrkana i nakrcana špecerajem. Mrzim kupovati u zadnji čas, a još više mrzim na posao cukljetati kolica.

Bakalar se već namače, ali uzela sam patkicu za Novu, janjčića za Božić, malo pilećih mini-fileta za sutra, i tak... Nakrcah se. Pride tariguz, konzerve za ljubimice, čokolada za mene... Nisam našla dobre naranče, a to trebam za patku (ajd, ima još vremena) i nemam nikakve cuge. Osim ovog merlota koji pijuckam.

Ne bum pekla nikakve kolače, to ću iz "Orijenta", tamo su mi najbolji. I skupi, bome, ali štaš.

Vidim da sam jedna od rijetkih samica kojima se da potruditi samo za sebe: većina drugih panično traži neko društvo, i onda će nekaj pripremiti, ako nađu, ili će se nekamo prikrpati. Ja ne planiram niš: ako mi dođe, pozvat ću nekoga k sebi, ako ne, neću, ali ću si očistiti, okititi, skuhati i uživat ću u tome.

Mene rijetko kad netko pozove, valjda zato jer najčešće odbijem, a odbijem zato jer mi je fakat najljepše ovako, bez ikakve obaveze. Bit će da sam iskonski introvert, a to je osoba koja samoispunjenje nalazi kad je sama sa sobom.

Na nastavi sam bila kreativna: pisali smo prismo preporuke Djedu Mrazu. I fakat smo se dobro zabavljali, a pride odradili sve po programu :-D

U jednoj grupi je Djedica ispao pomalo pedofil, svakako pohotnik, ljenguza koja preveć jede i niš ne vježba, rasist i desničar, a u drugoj dobrica koji voli zaviriti u čašicu. Za krepat!

Znate kaj, ja vam stvarno volim svoj posao! Ali ne volim tu obaveznost i nisam baš preluda za svojom firmom - izabrala sam ju po načelu najmanjeg zla, i to me kolje, ono istinski, jer ja imam u sebi taj stalno aktivni čip za etičnost i stalno si mislim da moram nešto promijeniti po tom pitanju, a zapraf ne mogu: prekasno je. Prestara sam. Šuti i kenjaj do pemzije i to ti je to! Iako bih još svašta mogla, a povremeno i učinim, sebi i studentima za gušt.

A, evo, osjećam opuštanje... Vjerojatno ću još i sutra prijepodne biti našpanana, ali onda polako sve kreće nabolje. Do Božića ću fakat zaboraviti da sam zaposlena i da moram opet raditi. Onda će me gnjaviti gužva u špeceraju i ljige na telki, ali svemu tome se da doskočiti. Samo ne smijem zaboraviti platiti račune, jer tome sam jako sklona: jednostavno izbrišem neugodne stvari! Heh...

Sad malo smrzavanja vani s Duškom, a onda kakao i baget sa začinima, malo telke i vjerojatno ću već oko 10 biti potpuno tupava. Viš, tad bih trebala svratiti ovamo... Ali nikad mi se ne da.