NAJBOLJI DIO BOŽIĆA...
...je bakalar. Obožavam ući u kuću ispunjenu mirisom bakalara i finog maslinovog ulja. Nije mi mrsko ni onih nekoliko dana dok se namače pa pazim da se miris ne upije u veš, koji sušim u prostoriji pored špajze.
Danas je isto dobro. Ustala rano, ali kasnije nego kad moram na tlaku-šljaku, uključila lampice na borekima (tri komada ukupno), uključila radio, zasjela za računalo, slažem pasijanse i slušam ljigice "On me voli na svoj način..." pjeva Gabi. Je, mrtav pijan, i onda kad ne ševi druge, mislim si ja. Zakaj te ne voli na TVOJ način, pička mu materina?!
I tak, to me potaknulo... Počeh razmišljati o svojem bivšem. On me volio na "svoj" način, jebemusvepospisku, ali do mojega nikad nije stigao. Na koncu sam ja imala zadovoljštinu okončati sve te načine konstatacijom da ne dijelimo ništa, pa ni "načine" i da dalje nema smisla. Odvukao se kao išutirano pseto i duboko zamjerio.
Ali, voljela sam ja njega. I na svoj, i na njegov način. Znao je on da je voljen; nije morao nagađati; nije morao o tome pjesme pjevati. Ja jesam. Ali, voljela sam ga! I zato je zaslužan.
I tak, bakalar krčka u premalenom loncu, radio još uvijek svira ljigice, ja dovršila onaj merlot od prekjučer i načela novi, i mislim si, fali on meni, ipak je on jedan od rijetkih pametnih stvorova u mojem životu, čemu zamjerati besmislice koje više nikome (nadam se!) nisu važne, jer su prošle, u prošlosti su, čak su i ugodno sentimentalne, pa ga nazovem. Na ručku je kod susjede.
Pasmater mušku! Zašto MENE nitko ne poziva na badnjačke i božićne ručkove, ha??? Zakaj si ja, žensko, moram sama skuhati?! I velim ja to njemu, nešto kao "Znala sam da ćeš se snaći", a on meni uzvrati u stilu "Pa susjeda se snašla, da ne kuha samo za sebe..."
No dobro; razjasnit ću ja to s njim kasnije, ako se uspijemo potrefiti, jer poslije (svojeg) ručka ja lijepo isključujem telefon. Ali, jebemusve! Zašto ŽENE sve moraju same, a da bi si pridale imalo smislenosti moraju pozvati takvog nekog, išutiranog, volitelja "na svoj način", i onda su, kakti, OK? Stvarno bih voljela da je mene netko pozvao: muško ili žensko, svejedno. Vjerojatno bih odbila, priznajem, jer krajem godine sam totalno izljuđena i najviše volim imati sve svoje samo za sebe, ali bilo bi mi drago. Bi. Uistinu!
Da nije bio na ručku kod druge žene, možda bih ga pozvala k sebi. Ne na ručak, na vino, kasnije, negdje predvečer. Iako sam kupila više svega za potencijalne goste. Ne misleći na njega, nego na prijatelje koji su stigli iz Irske, moje drage susjedice 1 i 2, bilo koga na koga sam vjerojatno zaboravila... Jer, ja zaboravim. Stvarno zaboravim da sam povremeno voljena; možda i stalno. Nije to ni loše: stvarno te iznenade i razvesele pokloni koje dobiješ. A ja već dobila nekoliko, poklone ne sluteć...
Bakalar divno diši... Duška je već dobila, iz prve vode, i bilo joj je mljac. Mačketina to neće, ona je dobila industrijske poslastice. Papigica je happy zbog radija i lampica. Ja sam pripita i sentiš.
I life is good.
24.12.2016. u 14:37 | Dodaj komentar