*Babinjak*

..iliti političko-ekonomski razvoj jednog zagrebačkog djetinjstva..

Bilo je to na današnji dan,davnog ljeta gospodnjeg.. oko 30 metara prije nove here.
Zapravo zime. Ne ljeta.
Na livadi kod 'here'.
Hera je bila nadstrešnica susjedove šupe, koja se spuštala duboko na livadu…kršeći pritom valjda sve moguće katastarske granice. I zaštite od ozljeda. I estetske.

Ali hera, kako smo je zvali zbog kosine, je nama klincima iz prve i druge ulice, bila omiljeno okupljalište zimi. Sa here su se izvodile najspektakularnije sanjkaške… (ili one na vreći…pa i običnoj dupadi)...vratolomije.
Na heri su se lomile noge, ruke, zubi …a bome se i krvarilo ispod razderanih skafandera o oštre rubove hrđom propalog lima.

Nekoliko zima nekoliko generacija uživalo je u okupljanju, korištenju i stvaranju uspomena na heri. Mi, klinci iz prve i druge ulice. Od dvije.

A onda je stari Jura..jednog proljeća ..srušio heru. Pričalo se da ga je netko tužio zbog uzurpiranja javne površine…ili zbog ozljeda…ili tko zna zbog čega.
No toga dana…musavih lica i nijemih pogleda…stajali smo u nekom prirodno formiranom čoporu.. mi, klinci iz prve i druge ulice…promatrajući kako nam ubijaju 'zajednicu'.
Bio je to najtužniji dan u povijesti kvarta. Dan kada je umro 'komunizam'.

Nova hera sagrađena je u gabaritima. I nije imala kosinu. Niti se više moglo do nje.
Slijedeće zime smo bili toliko očajni i izgubljeni da smo se međusobno počeli tući i smišljati si spletke. Opet smo se ozljeđivali..i krvarilo se….ali sada jedni od drugih…i bez osjećaja veselja.
Zbog silne agresije, nastale u kvartu….Mariov tata (iz druge ulice) je obećao izgraditi nekakvu drvenu instalaciju na livadi…a koja će zimi služiti za igru. Ljeti za skejtove i role.

To se uopće nije dogodilo…pa se Žera iz naše, prve ulice, dosjetio sjajne ideje. Iskopat ćemo bunker. Ljeti će nam biti okupljalište i baza hlada….a iskopano brdo zemlje zimi će biti skakaonica.

Čitavu jesen smo kopali. Mi iz prve ulice. Dolazili smo s motikama, lopatama, štihačama..krampovima… A klinci iz druge ulice su nam se rugali. Zato smo ih morali par puta premlatiti.
Kako je bunker dobivao formu..a i buduća skakaonica, jaz između prve i druge ulice…postajao je sve veći. Oni jednostavno nisu mogli prihvatiti novi poredak. Mi smo izgradili bunker, mi smo izgradili skakaonicu..i zato je to naše…i zato to samo mi možemo koristiti. Tako je nastao kapitalizam.

Te zime…klinci iz druge ulice dolazili su na livadu, 30 metara prije nove here i ni pedalj dalje…gdje je bila naša baza. A mi smo organizirano čuvali svoju imovinu. Trudili smo se silno uživati u snježnim radostima skakanja i spustova s brdašca, čak toliko usiljeno i glasnih vriskova da bismo i samima sebi išli na živce. No, bilo je važno očitati lekciju drugašima jer nisu sudjelovali u gradnji. I zato što su se rugali.
Najgore je bilo kad su drugaši spojili sanjke u kolonu..pa ih privezali za četiri šarplaninca tete Marice iz prve ulice. Vukli su ih po čitavoj livadi..i bilo im je sjajno. Cerekali su se..prevrtali…vriskali…uživali…psi su jurili….a mi smo to morali šutke promatrati.
Nije imalo smisla pridružiti im se. To bi bila izdaja. Trebalo je ostati dosljedan u uvjerenju da smo mi povlaštena..uspješna i bogata elita iz prve ulice. A oni luzeri, koji nemaju ništa. Jer su lijeni. I zavidni.

Niz ideja, koje su im padale na pamet…sve nas je više iritirao. Poput one…kad su sagradili ledenicu od snježnih kocki. Ili ekstra velikog snješka…ili kad su dofurali one drvene kašete pa poredali u krug..i u sredini zapalili vatru. Zbog toga su ostajali dugo vani. Jer su pričali..i pjevali…i bilo im je toplo.

A mi to sve nismo mogli iz dva razloga. Jer nismo imali dovoljno prostora…i jer bi imitiranje pokazalo slabost. Mi smo morali ostati vjerni svojoj tradiciji na koju oni nemaju pravo. Jer su odmetnici. Mi smo bili 'vjernici' a oni ateisti.

No..kako su draži i privlačnost slobodne zabave puno slađi od ortodoksne uspostave nekakvog uokvirenog obrasca…među nama su počele trzavice. Svakodnevno je netko poželio prijeći na drugu stranu. Zato je morao dobiti batine. Najzad smo se svi međusobno pomlatili …da bismo na kraju odlučili glasovanjem promijeniti ovu učmalost i pokušali se pomiriti s drugašima. Većina je bila za suradnju.
Tako je nastala demokracija.

Naravno da je problem bio moliti drugaše za pomirenje…jer bi to bilo ravno priznanju da su pobijedili. Trebalo je osmisliti način na koji ćemo se udružiti.
Organizirali smo natjecanje u skoku….skupili smo nešto love od džeparaca i kupili smo Bajaderu. Onu veliku. To je bila glavna nagrada.
Mali Kiki bio je zadužen razglasiti po drugoj ulici da se i oni mogu natjecati..ako daju par kuna (ili dinara, ne sjećam se). Time smo pokrili sve troškove, vratili sebi džeparce, pridobili ih da dođu k nama i usput se..jel' pomirili. Bio je to prvi biznis koji smo ostvarili na temeljima našeg kapitala.

Kasnije je svatko mogao nešto donijeti…ili predložiti..pa smo to kupovali. A i međusobno prodavali. Naša livada…postala je pravo malo slobodno tržište.

No..kako to obično biva…neki nisu imali što donijeti…niti novaca za kupiti. Neki nisu bili uspješni na natjecanjima…neki su bili neugledni i nepopularni…a kasnije se opet stvarao jaz po staroj podjeli na prvu i drugu ulicu. Tome se pridodao i jaz između djevojčica i dječaka….pa sve do toga čiji tata….

Kad pogledaš…u tom slobodnom, demokratskom kapitalizmu..svi su naizgled imali jednake šanse…jednake šanse za istaknuti se kao pojedinci. A kad smo postali pojedinci…oni koji su bili uspješniji ili imali više…željeli su da tako i ostane. Jer ..bože moj…ako nemaš 'goreg' od sebe…onda nisi 'bolji'. Njima je odgovaralo da na livadi budu svi…ali da se zna tko je faca.

Oni, koji su plivali nekom zlatnom sredinom…njima je smetala sve veća mržnja između faca i luzera…i oni su stalno ukazivali na toleranciju i uvažavanje. Oni su oformili liberalizam.

A luzeri? Luzerima se sve više dizao tlak. Nemaju ništa, neprihvaćeni su…omalovažavani su…etc. Bilo im je zlo svakodnevno gledati preseravanja elite…a znajući da ne mogu do nje..jer nemaju kako ni s čim. Zato su tajno organizirali opću makljažu. Pozvali su i ekipu iz susjednog kvarta…pa preko noći zatrpali bunker, razrovali brijeg…i s palicama i šibljem dočekali nas na livadi.

Toga dana na livadi kod here, na današnji dan…šora je počela bez riječi. Jauci su parali zrak…čuli su se tanki zvižduci šiblja i tupi udarci nekakvih kolaca i letava. Šorali smo se svi. Na kraju se svatko tukao sa svakim. U nekom trenutku nije bilo važno na kojoj si strani..nego da ne dobiješ previše batina…a ipak uspiješ dobro namlatiti nekog drugog.

Ok..neki su morali doma…jer je bila večera..ili su ih starci zvali….neki su pobjegli…neke se nosilo doma….ali stvar je bila takva …da su luzeri pobijedili. I pobjedom postavili nova pravila korištenja livade. Tako je ..ironično…marksizam srušio kapitalizam.

Zaista..nakon te bitke kod here…svi su nekako s više poštovanja dolazili na livadu. Svi su željeli biti fini jedni prema drugima..da se nedajbože ne zamjere kome…pa su se ustupala mjesta, sanjke…guralo se ili vuklo mlađe, sporije ili nevješte. Natjecateljske parade su se organizirale čisto simbolično…bez pobjednika, bez 'boljih'..bez 'luzera'…. A i zadržala se dobra tradicija paljenja vatre i pjevanja, pričanja kaubojskih priča i horor scena iz filmova. Nove ideje su se prihvaćale..čak i kad su bile glupe..ali svi, baš svi…su sudjelovali u sprovođenju . Zajednički su se razvijale strategije…i pazilo da nitko ne ponese veći teret nego može izdržati.
Bio je to jedan sinergijski društveni poredak novog naziva. Ugodan svima…jer svi su se zabavljali.

Zadnji put, kad sam boravila na toj livadi kod here…ostavila sam trag anđeoskih krila u snijegu…prije nego li su ga isprale kiše..i otopilo sunce. Prije nego li sam odselila u drugi grad…prije nego li je livada kod here postala parking trgovačkog lanca domaćeg 'kapitalca'…imperijalca.

Pročitah sa zadovoljstvom pa se prisjetih svog djetinjstva, djece iz moje ulice, grupiranja djeca iz bogatih obitelji, osobito zimi kada bi na livadu dolazili s najboljom skijaškom opremom. Što smo bili stariji, te se razlike bile uočljivije.

Uvijek su bile. I sada su. I bit će...valjda. :)

Mrak :)

ali..ono..kao luzer.. ides mi na zifce!! :)))

hahahah...:))

iss....čitala sam neke blogove iz starih dana (ne moje)...pa sam pročitala komentar , koji spominje 'pokojnog' Pajka! ... Nešt me streslo. Pa ljudi moji...kaje pajk zbilja pokojni???

Ma ziv, zdrav i duhovit.
Ne copraj s tim:))

huh....! Pa ušokiralo me. Aj neka je...dobar je pajkec :)

Pozlatilo mu se pero:)

ma i svaka mu dala...ak' mu zatreba, jel' :) Samo nek' je živ :)

A ne bi bas ni mogao mrtav. Valjda..:)

hahha....to mi ne znamo! ...!

ma..komentar mi je trebal otić u nekom prc smjeru ekstra strong fakera iskrice....al' pajk mi nikad nije bio u toj kategoriji. On je bio elokventni bog. :)

Možda je besmrtan zato!

Iako ovdje 'pajkizam' nikad nije zaživio....Nije bilo kapaciteta.

Ma, je. I on ga je tu razvijao. U ona vremena:)
Bilo bi ljepse tu da navrati, al posto ovo i nije tak lijepo mjesto, dobro je da ga nema.

Ma ...mjesto je ok. Ekipa je spora :)

lijepa priča :)

"nostalgija, nostalgija niz dušu krenulaaaa"

(valjda tak ide, ha?)

najbolji tekst danas, a i unazad par tjedana...Svaka čast:)

:)))