Ručkić krčkić

...svašta. Npr. je li "nije loš" = "dobar je". Mislim da nije. Sigurno nije.

Prisjećam se desetaka crnih suknji, sve neloših, koje sam u doba izobilja kupovala sve dok nisam naišla na onu koja je bila stvarno dobra. I cipela. I torbi. Grudnjaka. Knjiga. Sad flufastih dekica.

Muškaraca.

Niti jedan nije bio stvarno dobar. Niti jedan nije bio loš.

Sve je to imalo (ima) svoju cijenu.

I sad se pitam, najiskrenije, uz orahovac s medom i Aimee Mann, naj-naj-najdraži mi i najbolji njen album "Lost in Space", jesam li se zatvorila u neki svoj mirkosvijet, u kojem sve štima ovako kako jest, od umora i kukavičluka, ili zbog spoznaje; zbog onoga "quit game and finish", jer poteza nema više; pitam se, jesam li ja uopće ikada bila za dvojac, ili za mene ne vrijedi ono Aimeeno "One is the Loneliest Number"?

Jesam li konačno ono biće koje se poklopilo s onim kakvo treba biti? Kakvo mi je POTREBNO biti?

Nije to jednostavno saznati: živim u društvu koje nema tolerancije za odstupanja. Živim u dobu, u kulturi, u kojima su odstupanja znak neprijateljstva, ne znam ni sama prema kome, valjda prema svima koji se smatraju mainstreamom; a ja samo želim biti smirena; i sretna.

I pitam se, nije li zapravo taj mainstream nesretan, te žene koje ovdje nariču za "ozbiljnom vezom" i ti muškarci koji bi "ženu koja zna što hoće", a to zapravo nitko ne zna, tj. nitko ne zna što hoće, jer je jednostavnije povjerovati da hoćeš ono što ti vele da bi trebala htjeti nego se zapitati što TEBI kao (ipak!) jedinstvenoj osobi, jedinstvenoj konstelaciji značajki, odgovara pa si to onda i želiš?

I pomalo nostalgično se prisjećam viktorijanskih romana, tih dostojanstvenih neudatih teta i ujni, celibatnih trendseterica i junakinja, nedostižnih djevica... Imale su svoje mjesto u društvu. Znale su da smiju prekinuti partiju i da će opet i dalje biti u (nekoj drugoj) igri. Prisjećam se i onih koje su se udale za nekoga tko "nije loš" i njihovih fabularnih sudbina... I sve su odreda bile lošije od ovih beskompromisnih heroina.

I pitam se, najiskrenije, nije li u ovim mojim godinama ta opcija "nije loš" zrelija, izglednija i pametnija od beskompromisnog "dobar ili nikakav"? Nije li sad doba za računice i svođenje računa? Za generacijsku solidarnost? Za sitne čarke oko bezvezarija kojima ispunimo dan? Je li takav dan ispunjeniji od niza ovih mojih samoživih dana? I pitam li se ja ovo zato jer se STVARNO pitam ili zato jer me naučilo da bih se trebala pitati?

I dok si postavljam ova pitanja, osjećam se kao na predavanju koje sam već 100x održala, sa svim poznatim odgovorima i varijacijama na odgovore, pa i na pitanja, i neizbježnim zaključkom na kraju. I, kao na takvom predavanju, uvijek se nadam nekom briljantnom, nabrijanom studentu (ili studentici), koji će dići ruku i pitati nešto na što nikada prije nisam pomislila...

Link

Prijavilo! Jesemti mainstream!

Ovo mi je jedna od najboljih pjesama (nikak da si izaberem najbolju, a niti jedna nije "nije loša"):

"It's Not"

I keep going round and round on the same old circuit
A wire travels underground to a vacant lot
Where something I can't see interrupts the current
And shrinks the picture down to a tiny dot
And from behind the screen, it can look so perfect
But it's not

So here I'm sitting in my car at the same old stop light
I keep waiting for a change, but I don't know what
So red turns into green turning into yellow
But I'm just frozen here on the same old spot
And all I have to do is to press the pedal
But I'm not
No, I'm not

People are tricky, you can't afford to show
Anything risky, anything they don't know
The moment you try, well, kiss it goodbye

So baby kiss me like a drug, like a respirator
And let me fall into the dream of the astronaut
Where I get lost in space that goes on forever
And you make all the rest just an afterthought
And I believe it's you who could make it better
though it's not
No, it's not
No, it's not

Profesorice, zašto je loše ako žena živi sama? Koliko mi se čini, mnogima je to rezultat izbora. Recimo, da ste vi sada s nekim "tko nije loš" vjerojatno ne bi tako filozofirali dok ispijate taj svoj orahovac s medom i slušate Lost in Space. Možda bi on (božesačuvaj) htio da odete na ručak kod njegove mame. Možda bi sada pripremali ručak za 12 osoba. Možda bi ležali ljutiti jer on sinoć nije htio s vama u kazališta, a vama je je bilo glupo da odete sami? Život u dvoje je kompromis. Nije lako s nekim dijeliti dan i noć. Ako je netko baš onaj pravi, ako se nasmijete kada pomislite na njega, ako tada polete svi "leptiri u trbuhu", kao kod srednjoškoLJke - samo tada suživot ima smisla. Slažete se?

Ne volim smeće u svojem prostoru.

(Nisam obrisala da kontrast bude snažniji.)

Sve je onk kak treba biti, vegice, vjerojatno...Da ti treba Bliskost s muškim ljudskim bićem,ti bi tu blskost imala, vjerujem...Samoživost je ok, dok ne počne boljeti....

ha ha "kiss me like a respirator"....

Tak si i ja mislim, ete: svi mi živimo u (za nas) najboljem od svi mogućih svjetova ;-))

Onda dođemo simo, na Iskricu, po udah iz respiratora, ali zapraf ne bismo mi cijeli stroj. Oni koji ga žele, ti ga i imaju. Pa što košta da košta! Imaju si ga. I vole ga.

Tak je :D

Haha, sad sam se sjetila kad sam upala u psihozu i priznam ja, teškom mukom, svojoj šrinkici da mi se priviđa mala crna starica (kasnije se ispostavilo, moja muza, moja vlastita kreativnost, eros/tanatos u prilično malenom i strašnom liku), a ona mi veli "Pa čujte, neki piju, neki se drogiraju da bi im išta protrčalo vidokrugom, a vi vidite male crne starice samo tako... Kaj bi sad vi? Uživajte!" :-DDD

"One is the loneliest number2 je napisal, čini mi se, Nilsson..Poslušaj si i njegovu verziju..Imal sam nekoć njegovu ploču, i od prve me šubnula ta pjesmica...

ha ha ha, da ti vjerujem ovu izmišljotinu o crnoj starici,ha ha h..ajd dobro...:DD

Ipak, teško je ožaliti sva ona desetljeća žudnje za nečim što zapraf nisam trebala i nikad nisam iskreno željela... Žao mi je zbog gubitka fokusa. Jesemti, mogla sam davno dotaknuti "božansku česticu"! A nisam. (Znaš da sam nekad davno radila u Institutu "Ruđer Bošković"? Fakat sam mogla. Da sam znala da bi me to moglo zanimati. Umjesto toga, našla sam si muža, koji "nije bio loš".)

Fenomenalna pjesma!!! Je, he's got the credit. Tnx, poslušala, spremila.

moš mislit kak su našli "božansku česticu"...Čak je i Higgs tupo gledal pred sebe kad su mu to objavili, gledal sam na teveju...Presmiješno mi je da znanost samo otkriva vrhunski sklad Logosa danomice, i zato ne mogu shvatiti da bar u intelektu ne možemo postulirati Stvoritelja, ako već ne vjerujemo u crkvene dogme..u tom smislu nisam ateist, ali da, nije totema...Bolje je možda izgubiti se u obostranoj bliskosti, akobude sreće, nego tragati za nekakvim bozonima, koji pitanje je da li uopće postoje...

Suživot s nespoznatljivim daje neopisivu toplinu.

a i ta toplina je podložna entropiji, ko i svaka druga...:D

Ugodan ti dan, vegice..:)

Za mene je entropija utješna, ete. Ugodan i tebi bio!

Eh, sad sam na Cohenu, "Dear Heather"... Vrhunska entropija!

Slušajući Cohena: mislim da je umjetnost jedina dostojna isprika za slabost duha.

Hm. Je li to "slabost duha"? Ne. Jednostavno je slabost. On je klasična muška šovinistička svinja. Ali tako produhovljena! Tako pametna! Da ti je čast slušati mu roktanje...

Hm. Ne. Nije ni to. Nije "slabost duha": jednostavno je ono što bi ženi koja ga voli bilo važno stavio na periferiju SVOJIH važnosti i upleo taj konflikt u svoju umjetnost. Ma, genijalac! Da, taj bi bio DOBAR. A uništio bi me.

Opet me neki dan pitalo zašto ne pišem više... Nisam više konfliktna. Hm. Je li mi žao zbog toga? Jest. Donekle. Mogla bih ja pisati i dalje, zabavljati ljude... Ali, nije to autentično; nije umjetnost. I zato nema smisla. Jednostavno mi nije dovoljno stalo do tuđe zabave da bi mi se dalo.

A današnji zapis, to je ono kopkanje, ima li još nešto, još neki čvor... Valjda ima. Ali nije još na redu. Možda nikad ni ne bude. Sad su neke druge partije. I one su važne. I treba se fokusirati. To je jedino važno; čak i kad je fokus na nešto nevažno.

Bez fokusa, kod sposobnih ljudi, ispadne "nije loše"; uz fokusiranost, kod sposobnih ljudi, čak i ako nije važno, ispadne nešto dobro.

Dear Heather
Please walk by me again
With a drink in your hand
And your legs all white
From the winter