Životinjsko carstvo

Ah, joj... Do srijede ne moram na posao, a svejedno se probudim kao da moram :-(

Ne znam, ovaj semestar mi je bio živi užas. A imam uglavnom dobre i ne prevelike grupe. Jednostavno, predozirana sam!

Sad razmišljam o tome da u ljetnom semestru otfikarim jednu grupu. To bu se osjetilo na plaći, ali i u vremenu. Ipak je 20-ak duša manje na mojoj brizi; i 4 sata manje za uklopiti u nekakav šlampavi raspored. I to se jaaakooooo osjeti.

To je i 4x manje naprezanja za moja koljena i kukove. I puno više dana kad ne moram čvaknuti analgetik naprosto zato jer sam zarađivala za život.

No, s druge strane, moja plaća je već unaprijed rasprodana. Ako se odlučim na ovo, moram nešto otfikariti iz svoje potrošnje. A pojma nemam što!

Doduše, opet argument u prilog smanjivanja radnog opterećenja, kad sam smoždena i nezadovoljna imam veću potrebu za trošenjem i očito više i trošim, ne više na gluposti tipa krpe-kozmetika-ukrasi za stan, nego na špeceraj, na slatkiše osobito. A onda se udebljam i moja koljena i kukovi još više pate.

Argument u prilog radnoj izdržljivosti: smanjivanjem plaće smanjujem i buduću pemziju. Doduše, nemam pojma za koliko i isplati li se za stotinjak kuna patiti već sada, kad bi ukinuće te patnje vjerojatno ishodilo radošću i zadovoljstvom... Hm.

Prodaja stana bi riješila ove dileme, jer ne bi više bilo kredita, a režije bi se prepolovile, ali nije baš da je neka jagma... Je, našao bi se kupac da još spustim cijenu, ali za to nisam spremna: želim dobiti toliko da si kupim stvarno dobar stan i da mi još nešto i ostane. Ako to ne mogu, onda niš, još nije tolika priša, još imam izbora... Npr. raditi maksimalnu normu. Uh.

jutar :)

ak možeš, pričekaj do sljedeće školske

prodaja nekretnina možda živne od proljeća do jeseni, pa možda to i riješiš