Životinjsko carstvo

jutar :)

kud baš žuti šešoar ?

Jutrek, Ane! Mislim da se to (za žuti šešoar) pita i sovica :-DDD

Čituckala sam jučer rasprave o djeci i roditeljima, tj. odrasloj, nekadašnjoj djeci i nezrelim roditeljima...

:)

reci..čitam..:)

Ovak, mislim da djeca roditeljima nikad ne zamjeraju sitne nepravde ili ugnjavna ograničenja tipa ne smiješ psovati, upadati u riječ, ili neku preoštru kaznu (za koju kasnije uvidimo da je bila ishod roditeljskog straha i/ili kratkog fitilja), nego im zamjeramo nešto puno dublje: raskorak između proklamiranog i onoga što vidimo i doživljavamo u suživotu s njima.

Mislim da djeca izvrsno detektiraju podvojenost, a osobito licemjerstvo svojih roditelja. Ja sam, npr., točno kužila da me majka ne grli zato jer me voli, nego zato da nekome pokaže da ja nju volim; ili zato jer joj je trebala utjeha. I točno sam znala da sve one spike "to je za tvoje dobro" imaju puno više veze s njihovom komocijom nego s mojom dobrobiti. E, TO me izvlačilo iz cipela!!!

Također mislim da djeca trebaju pravila i ograničenja jer ih sama još nisu spremna niti dorasla stvarati. U tome, npr., moji roditelji nisu puno griješili, što god ja tada (pa i sada) mislila o njihovoj suvislosti ili opravdanosti: bilo mi je lakše jer nisam morala baš o svemu mozgati, a kad bi mi neka granica jako zasmetala, naučila sam je preskočiti, zaobići ili se snaći unutar nje.

Osim toga, mislim da je teško postići zrelost ako svoje roditelje ne sagledaš koliko-toliko objektivno, u njihovim dobrim i lošim aspektima. I onda nerijetko ustanoviš da te rodio i odgajao netko ugnjavan, ne baš jako moralan, nepametan, nepromišljen i sebičan. I sasvim je u redu da ti to ide na živce, jer ide ti na živce kod SVAKOGA, a kod roditelja još i malo više, jer se em bojiš genetike, em ti smeta nepravda da si baš takve izvukla na roditeljskoj lutriji, em ih se nemreš elegantno riješti kao što bi se riješila nekog drugog, jer eto, tvoji su, a pride ima tu i svakakvih drugih, materijalnih i nematerijalnih isprepletenosti.

;)

uprav to.

sukus svih sukusa.

To što sami sebi odmjerimo dobar komad odgovornosti za tijek vlastitog života ne poništava odgovornost i/ili krivnju roditelja sve do onog trenutka kad smo se uspjeli (ako jesmo!) maknuti od njih. Racionalno i emocionalno. Bilo bi bedasto da ja npr. sad okrivljavam svoje roditelje za, kajaznam, svoju artrozu, ali hebga, niti to ne bi bilo sasvim bez osnove (sustavno su me sprječavali u bavljenju ritmikom i sportom, zato jer je mamin 1. muž bio baletan i biseksualac, a stari je načelno bio nepovjerljiv prema svemu tjelesnom), jer eto, da je bilo drugačije, možda ne bi sad bilo ovako...

Svejedno, znam ja da sam i sama mogla svašta poduzeti pa nisam, i to je moj komad odgovornosti, ne njihov. Ali njihov je GOLEM: jer roditelji dobiju nekoga potpuno ovisnog o sebi i zapraf mogu raditi što god ih volja, osobito su to mogli u vrijeme kad smo mi bile djeca, kad je dijete i u zakonu, i u roditeljskoj percepciji bilo malo bolji i važniji komad kućanske opreme. Pa ak npr. vešmašinu hitiš niz štenge, nemreš baš očekivati da bu savršeno prala veš.

:)

S druge strane, što su oni nama bili dužni? U osnovi, samo to da preživimo do samostalnosti, a to je negdje do osnovne škole - sedmogodišnjaci se već mogu pobrinuti za hranu i zaklon. Eeeeee, ali nije to više tako u suvremenom društvu! Da su nas onda napustili, kajaznam kak bi nam bilo, možda bolje, možda puno lošije, ali nisu, jer se nisu usuđivali, jer to nije društveno prihvatljivo, ali i zato jer su htjeli raspolagati nama. Mnogi roditelji (uključujući i moje) oštete djecu jer im svim silama nastoje osujetiti osamostaljivanje, ne samo fizičko i materijalno, nego prije svega emocionalno. I tu će igrati na sve moguće karte, a jedna od glavnih je, kad osamostaljenje postane neupitno, "jadni mi" i "sram te bilo, nakon svega što smo učinili za tebe...".

(nadam se da ne očekuješ nikakav komentar)

nema se kaj dodati nit oduzeti :)

A sad si moram namotati pljuge, upravo sam pripalila zadnju.

samo vlastito iskustvo

moja je mama htjela što prije me se riješit iz kuće..udajom, naravno, jer u to vrijeme, jedino je to bilo prihvatljivo

Imala sam sreće što mi je otac bio puno mudriji i liberalniji, pa su se ipak dogovorili da će me školovat do diplome, ako prođem prvu godinu faksa.
izborom faksa nisu bili zadovoljni i troncanje am slušala do diplome

za taj segment mog života s njima sam im zahvalna.

(iako pritisak oko udaje nisam mogla izdržati. udala sam se na 5. godini i "dozvolila" da me muž doškoluje :) )

kad sam rodila Marca, jedino je otac povremeno dolazio k meni po maloga da me rastereti. Ona nije mogla podnijeti situaciju kakva je i jednostavno se maknula ..ne zmjeram, mnogi tako reagiraju, a obzirom da nika nismo bile emotino bliske, nije ni moglo biti drugačije..naime, ostavila me kao tromjesečnu bebu svojoj majci koja me je dovela jednom u posjet u Vukovar, kad je mama bila trudna da bi joj pomagala nakon poroda. Sestra je umrla nakon poroda, mama je patila, a baka me pokupila natrag u sa sobom u svoje selo malo :) Emotivna povezanost s majkom razvija se do treće godine života.
Došla sam živjet u Zagreb s roditeljima pred upis u osnovnjak.

i ta..sad ja idem frkat pljuge i spremit se za posel :)

cmok

Evo, ja namotala i riješila neku administraciju... Ah. Život je takav kakav je, nekome teži, drugome lakši... Ali svatko može starcima nekaj zamjeriti. I treba zamjeriti, i treba se razbjesniti, jer bez toga je teško, a vjerojatno i nemoguće, živjeti po svojim pravilima, uopće stvarati vlastita pravila. Dok to ne odradimo, još uvijek nas "imaju". A nakon što odradimo, tu i tamo nas opet "imaju". Ali ipak smo si uglavnom svoji.

:)*