Svitci s asfalta

"Predvečerje na moru", Ioan Popei, ulje na kartonu

Putovanja su čudesna, ali kada prođe neko vrijeme pamtimo ljude i događaje, ne toliko mjesta.
Ima sad već dosta godina, provela sam 15-ak dana na brodu… krstarici Baltikom. Neću sada pričati o ljepotama i znamenitostima, niti o provodima. Željela bih ispričati priču o neobičnom starom Grku.
Kruzer je imao 10-ak paluba s različitim sadržajima. Bila je tu paluba s restoranima, paluba za zabavu i kulturu, sportska paluba, palube sa kabinama za putnike, palube s kabinama i prostorijama za život osoblja te, najniže palube s „nevidljivima“. To su mahom bili filipinci koji su danonoćno radili u vrućim i vlažnim praonicama rublja, a koje gosti nikako nisu smjeli vidjeti. Neki Hrvati koji su radili na brodu , pričali su mi da ti radnici iz praonice ne izlaze van mjesecima. Žive tako, šutke radeći jer od tih par dolara što zarade živi kod kuće cijela obitelj. Na brodu je bila i knjižnica, soba s računalima, wellness&spa, martini bar, različiti drugi barovi, dućančići, uglavnom se moglo naći razbibrige za vrijeme „dana na moru“.
Ja sam u najviše voljela u poslijepodnevnim satima ležati na ležaljci na „Palubi izlazećeg sunca“, odnosno onoj najvišoj. Hah, kako marketinški dobro smišljen naziv.
Tamo bih ležala milovana suncem i vjetrićem, uživala u mirisu i zvuku mora i galebova, s dobrom knjigom i nogama prekrivenim dekicom. Često sam se smijala sama sebi misleći da sam poput buržoazije između dva svjetska rata.
Prvih par dana obično bih bila sama na palubi, tu i tamo bi se neki putnik kratko zadržao, ali bi uskoro pobjegao zbog vjetra. Većini je smetao vjetar. No, uskoro se redovito svako poslijepodne počeo pojavljivati neki stari gospodin. Nisam baš nikada bila vična određivanju godina, ali bih rekla da je mogao imati blizu osamdeset. Imao je obično neka svjetla lanena odjela, bijelu košulju i šešir. Šešir bi skinuo i stavio u krilo kada bi se u polusjedu smjestio na ležaljci. Dva dana nije ništa govorio, samo je kimnuo na pozdrav kad bi nam se pogledi sreli. Treći dan počeo je pričati nešto ne grčkom, tihim, melodioznim glasom. Iako nisam razumjela ni riječi, znala sam da mi priča svoju životnu priču. Osjetila am to po tonu glasa, vidjela po držanju tijela i izrazu lica. Znala sam da zna da ne razumijem riječi, ali da razumijem bit. Srce i dušu priče. Srž. Ja bih obično zaspala, uspavana njegovim glasom, a kad bih se probudila, njega više nije bilo, a moj bi jastuk bio namješten i noge pokrivene dekicom. Njegova mala gesta na odlasku.
Tako smo provodili poslijepodneva do kraja putovanja. Meni je tek nakon par mjeseci sinulo da ja njemu nisam nikada rekla niti jednu riječ. On nikada nije čuo moj glas. A razgovarali smo dva puna tjedna….

Lijepo opisano i slika mi se jako sviđa!:-)

mora se priznati da ste bili skladan par:)))

dobar san zlata vrijedi

biserna, hvala lijepa :)

pelpetum-mobile, haha ponekad su zaista najbolji sugovornici oni koji šute

perce, slažem se s tobom. Naročito u zadnje vrijeme kada premalo sna hvatam, osjećam koliko nedostaje taj noćni odmor.

stvar kompatibilnosti....no,nekad se ljudi baš tako nađu:)
nego,jel se sunce bolje prima u tom (baltičkom) podneblju (oprosti meni neznalici)?;))

Meni zao onih Filipinaca, jebo ih profit.:(

Pelpetum , mi smo malo razmaženi mediteranom :). Bila sam negdje početkom kolovoza, i dok je na Jadranu još bilo preko 30 stupnjeva, na Baltiku je bila prava jesen. Lijepo je bilo svakko, ali im je more zaista drugačije plave boje :).
No, ja sam bila samo 2 tjedna, možda nije uvijek tako :)

Ziks, da, vidjela sam tamo još stvaro koje su zamračivale sjaj kruzera. Kao i obično, postoji lice i naličje.

Lijepo... Na trenutak sam i ja bila na tom kruzeru. Hvala :-)

Znaš slušati :-)).

:)