Sjecanja na Tebe...

Johann Wolfgang Goethe /prepjevao Zoran Kravar

Tko jaše kasno po vjetru, sred mraka?
To otac je, svoga noseć dječaka;
Čvrsto ga grli, rukom ga prima,
I pazi da mu ne bude zima.

Moj sinko, zašto strah te hvata?-
Zar ne vidiš vilinskog kralja, tata?
Vilinskog kralja s krunom, u plaštu? –
To pram je magle, obuzdaj maštu.

„O, drago dijete, hodi amo,
Da lijepe igre zaigramo,
Po žalu je cvijeća šarena, bijela,
U moje majke zlatnih odijela“.

Moj oče, moj oče, uši otvori,
Čuješ li što mi vilenjak zbori?-
Umiri se, miruj, dijete moje;
Šum vjetra u suhu lišću to je.

„O, milo dijete, nemoj oklijevat,
Moje će kćeri za tebe pjevat,
Eno u noćnom kolu već lete,
Plesom i pjesmom omamit će te.

Moj oče, moj oče, vidi l‘ ti oko
Njegove kćeri u mraku duboko? –
Moj sinko, moj sinko, vida sam čista:
To stari se vrbik sivkasto blista.

„Ljubim te, željan sam tvoje ljepote,
Nisi li voljan, silom ću po te!“
Moj oče, moj oče, evo ga, tu je!
Vilenjak me hvata, napastuje! –

I otac se ježi, jaše ko munja,
U ruci mu dijete stenje, trabunja,
Do dvora stiže u nuždi i muci;
A dijete mu mrtvo leži na ruci.

Izdanje Matica Hrvatska

prilog: Zvjezdana Saje

Vilinski kralj

Autor: Johann Wolfgang von Goethe

Johan Wolfgang von Goethe davne je 1782. godine napisao “Vilinskoga kralja” (izvorno “Der Erlkönig”), baladu o djetetu koje u svojim posljednjim trenutcima života halucinira o vilinskome kralju. Pjesma je izvorno bila dio djela “Die Fischerin”, posebnog oblika njemačke opere iz 17. stoljeća, poznatog pod nazivom Singspiel. Postoji nekoliko teorija o podrijetlu naziva pjesme. Izraz Erlkönig potječe iz danskog jezika (ellekonge), koji imenuje biće koje se često opisuje kao bradati div ili goblin koji malu djecu mami u zemlju smrti. No, termin bi mogao potjecati i od imena kralja Herla (podrijetlo riječi je saksonsko, Erl). Herla je lik iz srednjovjekovnog engleskog folklora koji se povezuje sa zlom. U njemačkom se naziv povezuje s Erleom, mitskim drvetom koje je personifikacija zlog duha koji hara šumom.

Balada je inspirirana Herderovom verzijom, ali Goethe odmiče od Herderova opisa vilinskoga kralja i skandinavskog originala. U Goetheovoj verziji antagonist je sam vilinski kralj, a ne njegove kćeri, koji vreba djecu iz razloga neobjašnjenih u baladi. Goetheov prikaz vilenjaka slijedi germansku mitologiju, u kojoj su vilenjaci i Valkire prikazani kao sile smrti, a ne kao čarobna stvorenja.

Balada tematizira smrt djeteta. Usred noći otac juri kroz šumu na konju i nosi svog uznemirenog sina. Kako balada odmiče, sin u šumi čuje i vidi bića (vilinskoga kralja i njegove kćeri) koja otac ne vidi. Iz same balade ne saznaje se vidi li otac ta bića pa ih odlučuje ignorirati i tješi svoga sina, ili ih uopće ne vidi. Otac djetetu nudi realistična objašnjenja nadnaravnih pojava – vilinski plašt objašnjava kao pramen magle, vilenjakovo šaputanje kao šum lišća, a ples vilinskih kćeri kao ljeskanje vrbe. Balada dosiže vrhunac u trenutku kada dječak govori ocu da ga vilenjak napada. Otac pun jeze odjaše do dvora, gdje ustanovi da u rukama drži mrtvo dijete. Balada se sastoji od osam katrena vezanih parnom rimom.

Baladu je uglazbilo nekoliko autora, od kojih su najpoznatije verzije Carla Loewea i Franza Schuberta.

lektire.hr