Svitci s asfalta

"Zena na verandi", Edvard Munch, ulje na platnu

Razmišljala je kako dani postaju sve dulji dok je ispijala vruću jutarnju kavu. Iz šalice se pušilo dok je ugodni miris ispunjavao kuhinju. Oči su joj bile natečene od plača i neprospavane noći. Zagledala se u rub majice u kojoj je spavala, izblijedjele muške majice s natpisom „Žuja je zakon“. Njegove. Pred očima joj se stvorio u toj majici, vizija neke davne prigode, kako se smije i briše znoj sa čela dok mu obraze žari vatra roštilja iz stražnjeg dvorišta. Tamni kolutovi ispod pazuha odavali su ljetno predvečerje. Sad joj se činilo tako nestvarno, u nekom prošlom životu. U snovima.

Nisu bili snovi, kao što snovi nisu bili ni bolest ni odlazak, iako je život izgledao poput more jako dugo. Njihov se odnos jutros, iz ove prazne kuhinje, činio idiličan i bez ijedne sjenke. Kako čovjek oblikuje sjećanja, pomislila je. Oblikuje ih poput gline, prema raspoloženju i osobnom ukusu. Kada bi trezveno razmislila, znala je da im je veza bila klimava, opterećena zamjeranjima, sitnim lažima i udaljavanjem. Kada je umro, saznala je da nisu ni sve laži bile male. Ona je sebe tješila da su njene laži bile bijele. Sada su se činile puno tamnije. Vjerojatno ne bi opstali, ali joj je njegov naprasni odlazak oduzeo mogućnost da sama odluči otići. Osjećala je da joj je oteto. Opljačkano. Oduzeta joj moć. Ostala je prerezana na pola. Nedostajao joj je. U prsima je osjetila potmulu bol.

Povukla je veliki gutljaj kave i osjetila kako joj toplina ispunjava želudac. Zašto sada razmišlja o tome? Prošlo je već dosta vremena, nekako je otupila, naviknula se. Nije noćas plakala zbog njega. Plakala je zbog još jedne propale priče, koja je završila prije nego što je počela. Ne zna koja u nizu. Jedna od onih koje brzo padaju u zaborav. Nije plakala niti zbog te priče. Plakala je zbog sebe. Osjećala je prazninu, osamljenost. Trgnula se iz razmišljanja i krenula u kupaonicu pripremati se za posao.

Pogledavala se u retrovizor, umorna žena je joj je uzvraćala pogled. Ostavile su traga godine tuge i razočaranja. Nije se štedjela. Izgarala je na poslu, u usputnim flertovima, površnim prijateljstvima. Prema uvriježenom mišljenju, imala je dobar posao. „Naročito u današnje vrijeme, draga moja,“ govorili su joj. Pri pomisli na svoj „dobar posao“ i što ju sve danas očekuje, prošli su je srsi.

Zaustavila se ne semaforu, u rijeci automobila koji su činili svakodnevni jutarnji tok. Odjednom su joj ta lica iz auta, na pješačkoj stazi, šetača pasa po livadi - izgledala groteskno. Izobličeno. Kao da je upala u neki vrtlog iz noćne more. Sjetila se James Stewarta u „Vertigu“. Obuzela ju je mučnina. Ponestajalo joj je zraka, a srce divljački udaralo. Napad panike je bivao sve jači. Izletjela je iz auta i počela trčati između kolona metalnih trubećih kutija. Trčala je, trčala, trčala…
Probudila se na hladnom asfaltu, oko nje su se nadvijala glinena lica. Ponovno je zatvorila oči, nadajući se da ih više nikada neće otvoriti… Ne liječi vrijeme, liječi zaborav.

ako je prica..mrak je..ali ako je istina.. uff..

sigurno je istinita priča...nečija

bježimo od vremena ...u zaborav

a vrijeme nas proganja

jedan normalan...prosječan život opisan s pozicije visokih beta valova
onaj tko nam ih je ugradio...uradio je to da bi preživjeli....'bori se il bjež'
e sad...to što ih mi koristimo i kad kupujemo špeceraj...ili grincajg na placu...dok se 'odmaramo' na blogu...
dok ljubimo...dok šoferiramo....uglavnom, stalno smo u situaciji 'bori se il bjež'
prije ili kasnije se nađemo u paničnom bijegu od samog sebe

svatko ko prođe kroz naš život nije tu bio da nas prepolovi
i bilo na koji način nam oduzme nešt...
kao prvo, počastio nas je svojim prisustvom, angažmanom, pažnjom
ili čime god već (može to biti i nekaj nedopadljivog)
a kao drugo, tko god da je bio i na kakavgod način da je otišao
ostavio nam je neku nadogradnju, neki update..
usavršio nas je na neki način
nije nas prepolovio

mada nam ponekad ti odlasci ne odgovaraju i čine nam se nepošteni
oni imaju svoju svrhu

uh

nakon mjesec dana izbivanja s ovog mjesta (17.1.), vratih se baš danas, kao da si me dozvala...tebe radi i tvog zapisa. kao da je moj. hvala ti na tom što si ga napisala...iako ne liječi nit zaborav. komad sebe koji je otišao nikad nećemo više imati...s nikim...takav, taj...to je nenadoknadiv gubitak (ali i dobitak, jer ne možeš izgubiti to što nisi imao)

Hvala vam svima na komentarima!

Peempee, pelepe: priča je onako, istkana dijelovima iz vlastitog iskstva, dijelom iz priča drugih ljudi, sve oblikovano imaginacijom. A opet, zreli smo ljudi, svašta smo doživjeli, svašta zaboravili, a bogami i svačega se sjećaamo :)

janardana: odlično si to sročila, baš je tako, svi smo krvavi ispod kože

perce: slažem se da svatko i sve u našem životu ima razlog i svrhu. Polazimo od nas samih zato nam se stvari čine nepravednima. Nepravedne su iz naše perspektive.

krelec: a tako je to :)

mai_sarai: pozdrav, dobro došla natrag :). Gubimo dio sebe u svim odnosima i dobivamo, mijenjamo se svakako kroz iskustva. Milsim da je najgore ako ostanemo u nekom vremenu. I , znaš, sad kad gledam ne bih imala ponovo dvadeset :). Ni trideset. Ne bih ponovo sve prolazila.

Lijepo je vidjeti novo lice na blogu i pri tome s lijepim zapisima i slikama.
Dobrodošla BB.
:)

BB Queen.
hehehe

Jedan od boljih Zapisa u posljednje vrijeme, kako godine prolaze
mjenjamo se i mi, više je ljudi ojačala i oplemenila patnja nego
lagodan život, koji nikada nije stvorio velikog čovjeka..:)

hrvatski _bog_sexa: hvala ti lijepa na komentaru i dobrodošlici :)
Ovo BB Queen bi moglo imati više značenja. Ja ću si uzeti ovo koje mi najviše odgovara:)))

Skay_lab: hvala ti :). Slažem se da patnja čovjeka oblikuje. Osim u slučajevima kada se nagomila gorčina pa ljudi postanu zli i ogorčeni:)

Impresivno.
Lijepa si žena. Škicnuh ti profil :)

Vrijeme pomaže zaboravu.
https://www.youtube.com/watch?v=Wkof3nPK--Y

na duge staze, dok boli vrijeme zna biti okrutno, sekunde kao sati
https://www.youtube.com/watch?v=xJSjxC6sn2g

Gelsonimo :)) hvala ti .
Glazba je prekrasna i baš odgovara tekstu. Okrutno boli ponekada, da.