Životinjsko carstvo

I? Kak je prošla akcija spašavanja?

Meija nazvala upravu Iskrice; ovi dali IP adresu; pa je neki geek odredio kojem to operateru pripada; pa je operater dao fizičku adresu; pa je riječka ekipa otišla do te adrese...?

Mislim, solidarnost je OK, ali ovaj plan gore - mission impossible.

Bilo mi je drago, npr., kad me se cimnulo na telefon jer nekoliko dana nisam blogu obznanila "jutreko". Međutim, netko je očito znao moj broj telefona; i adresu; i zbilja mogao pomoći.

Nedavno sam se jako uplašila: probudila sam se od zaduhe, pa migrena, pa povraćanje... Pomislih, nije samo tlak, ovo je i srce! I uhvatila me panika, ne samo zato jer mi se ne umire, nego što će biti s mojim životinjkama. A u toj panici uopće se nisam sjetila IKOGA nazvati!!!

Sad sam sa susjedom dogovorila osiguranje: svake večeri joj moram poslati smajleka na telefon; ako to propustim, treba provjeriti jesam li zaboravila, a ako se ne javljam, doći u moj stan i provjeriti što se zbiva. Tak da su bar životinje osigurane. A i ja donekle.

Jedna moja poznanica želi pokrenuti projekt zajedničkog života osoba treće dobi. Nije to luda ideja, uopće! U stvari, znam da je to učinila mama moje prijateljice, ona i njezina frendica žive skupa i ispomažu se, obje udovice. Zakaj bi samo klinci dijelili stanove?

S druge strane, teško mi je samo sebe zamisliti u takvom aranžmanu: zaista nisam u tolikoj mjeri socijalizirana. Lijepo mi je samoj, štoviše, zbilja uživam u tome; osim kad zagusti. Ah. Bumo vidli kad češće bude gusto ;-))

*samU