Zapisi jednog zavodnika

Zašto netko mora uvijek malo jače sanjati?

Samo stisni.

Sve ti nudim , sto se ponuditi moze ,
varku sunca , da te osmjehom razbudi ,
zrno uzbudjenja i klicu radovanja .
Ne nudim ti mozda , vec kicmu svoju ,
sa mramorom , u stijeni sto je srasla.
Ushite preko polja i jablanovih krosnji ,
mirisne obrise , otvorenih suma nudim.
Zajedno ti nudim , poljupce u kosi
i na obrazima , zagrljaje mojih ruku .


Sve sto ti nudim , ponuditi zelim ,
jer ne smijes uci , u maglu gustu ,
niti bez mene , kroz horizont proci .
Uzdignuti moras i trebas , vidike svoje
i u snovima , vrh ove pjesme osjetiti .
Zavjetrinu nudim i toplinu njihovu ,
da tijelo tvojih misli prihvati sjaj ,
i nad proplankom osmisljene duse ,
otkrije mjesto , pradavne istine.

Ne zatvaraj mi vrata noći
jer umrijeti ću bez tvoga dodira
ne pitaj me što mi je
nema razloga
guši me ovaj svijet
ludila i lutanja.
samo tebe imam malena
i trebam te više nego ikada
da izvučeš me
iz ludila svjetske zablude.

Ma kajgod da možeš. Samo stisni i krenulo bu.

Stojim kao tiranin nad mračnim vlaknima tišine
ispunjen zatajenim kricima i glađu pogleda.

Noćas je sijač zvijezda bolno škrte ruke
i livada tame zjapi prazna kao postelja samoće.

Trebam.

Dodir umišljenih ljudskih sudbina na krhkim zjenicama.

Trebam.

Ruke ucrtane mojim usudom na oznojenoj površini kože.

Svježinu poljupca.
Toplinu prepona.
Titraje glasnica.

Izjeda me potreba.
Sve je lakše uz bogatu sjetvu sunčevih rodica.

Google. Otipaš riječ LJUBAV. I da vidiš tekstova.

Stiskanje.

Čitaj moje kopi pejstove i uživaj.

Jos te u sebi izgovaram kao ljubav,
ali se sve vise bojim ukocenog neba,
sto se polako sa rujnom,
razlijeva na tvojim usnama
i odnedavno moj glas oblikuje,
u pustu i bojazljivu sutnju.
Navikao sam zaviriti u beskrajni svemir tvojih zagrljaja,
ali danas ih sa strahom probranih rijeci kusam,
a moje ruke postaju rascupane i nemocno prazne,
jer me sve teze obuhvacas i nerazumljivim pogledom pratis.
Jos te imam u zakasnjeloj boji zutog kolovoza
i u meni kao pozuda,
sa mirisom lipe stoji tvoje tijelo.
Mozda ti je lakse,
odkada sama lezis na dlanovima
i mozda, u savjezdju izgubljenih dodira
svoje snove trosis, ne znam,
ali sam siguran,
da smo nekada, u nasim beskonacno njeznim drhtajima,
iskrenije i zanosnije prolazili rosom.
Zagledan sada u svoja ramena,
svjedok sam necujne samoce
i dok vapim za tvojim poljupcima
oni za nju nista ne znace,
nista joj ne znace ni umorni koraci u meni,
niti sum mora i daljina.
Neprestano se propinje pitomim brezuljcima mojih snova
i na njihovim obroncima, svu ljubavnu mjesecinu oduzima.
Dise uzglavljem tvoga ostavljenog mirisa
i docekuje moje obraze razvucene u nadu.
U tami njenih otkucaja snivaju oci moje duse
i nikog drugog ne zeli sresti
i ni sa kim drugim nece poci,
osim sa oblakom mojih misli,
u kojem, nepreglednom tisinom drijema.

Ne bum Lejlo jer me mogi klikaju i muški i žene. Samo ti stisni.

Slamčica čita. Treba joj dugo.

Stiskaj Lejlo stiskaj.

Bacil bum ti na pvt. Samo tebi.

Već sam hitil. Ne moraš otvarati.

Odvažnost,
Hrabrost,
Djelo,
Katastrofa,
Posljedice,
Oprost,
Zaborav,
Cijeli život iznova,
Čovjekov um,
Smrt.

Pajdo znaš kakve su žene!