Laprdanja starog prdonje.

Početkom, ili već sredinom, devedesetih svirali smo u istom klubu. Oni petkom, mi subotom ... ili obrnuto.
Zapravo nije ni važno.
Oni mladi studenti puni snage i bunta, mi na pragu sredovječja, iskusni i proračunati.

Dolazili smo jedni drugima na svirke i družili se. Ponekad zađemali i uglavnom bilo je nam je dobro bez obzira na
razliku u godinama.

A onda su nam se kako to obično biva putevi razišli. Čuo sam poneki glas o njima, ali više nikada ih nisam sreo.

Sjedim neki dan za kompom i lutam bespućima youtube-a i pa ugledam poznato ime ispod filmića.
Kliknem i otvori se snimka svirke iz nekog zagrebačkog kluba. Traje više od dva sata.
Odmah prepoznam karakterističan lik, frizuru, stav, kao da se ništa nije promjenilo zadnjih dvadeset i kusur godina ...

Ali ovaj puta on je bez banda, sam, u pratnji neke djevojke.

Datum svjež, ovogodišnji.

Snimka klupska, zadimljena i tamna pa ne nazirem tragove na licu, ali on bi sada morao imati četrdeset i neku,
djevojka (ili žena) kraj njega desetak, ili više godina mlađa.

Repertoar isti, nepromjenjen. Prodaje nostalgiju. Radi to rutinski, bez emocija, bez želje za napredovanjem,
za rastom.

Muči se.

Mučim se i ja dok to gledam, ali ne prestajem, kao da očekujem da se dogodi neko čudo i da se opet pojavi onaj
lav iz prošlosti.

Na kraju odustajem. Gasim sve. I komp i svjetlo i sebe.

Ležim u mraku i promatram sjene u sobi.

Više nam ni glazba nije sexy.

Tužan sam i razmišljam, gdje to griješimo, u kojem to točno trenutku novac postaje važniji od života.